Boris Ljubičić dizajner je vizualnih komunikacija i grafički dizajner. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1968. Od kraja 60-ih do danas realizirao je radove u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija, od vizualnih identiteta i logotipa, preko plakata, knjiga, omotnica nosača zvuka, ambalaže, ekonomske propagande, televizijskog dizajna, tipografije, signalistike i prostornih intervencija, pa do osobnih samoiniciranih projekata. Iako se kao i mnogi njegovi suvremenici autorski formira radeći za kulturnu i umjetničku scenu, već od ranih 70-ih znatno širi područje djelovanja te od tada do danas dizajnira, s podjednakim uspjehom, za privredu, sport, medije, turizam, političke stranke itd. Između 1976. i 1979. za potrebe dizajna VIII. Mediteranskih igara u Splitu okuplja pod svojim vodstvom tim dizajnera, fotografa i drugih suradnika koji će narednih godina djelovati pod nazivom Tim vizualne komunikacije CIO. Godine 1987. osniva vlastiti STUDIO INTERNATIONAL u kojem primarno surađuje sa suprugom Rajnom Buzić, Stuartom Hodgesom (do 1992.) i sinom Igorom Ljubičićem. Među najvažnijim projektima su mu logotipi i vizualni identiteti VIII Mediteranskih igara u Splitu 1979. (1976.), brenda YASSA (1974. / 1984.), tvornice Labud (1980.), HINA-e (1990.), Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (LZ 1992.), Zagrebačkog velesajma (1993.), Hrvatske radiotelevizije (1993. – 1999.), tvrtke SMS (1993. – 2002.), Muzeja za umjetnost i obrt (1995.), Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti (1998.), Muzejskog dokumentacijskog centra (1988.; 2006.), Ministarstva kulture RH (2005.), Ministarstva vanjskih i europskih poslova (1998.), Matice Hrvatske (2007.), Instituta Ruđer Bošković (irb 2009.), CROSKI (2003.), Hrvatskog autokluba (1995. – 1998.) i niza drugih. Osim identiteta, središnje mjesto u njegovom opusu zauzimaju i plakati, u kojima se nerijetko očituje Ljubičićev senzibilitet za propitivanje medija, smisao za humor i provokaciju. Od početka 90-ih aktivno zagovara ideju cjelovitog vizualnog identiteta Hrvatske kao nosioca prepoznatljivosti njenih institucija, privrede i drugih pojavnosti. Sklon polemici i okretan u javnim i medijskim nastupima, Ljubičić koristi svaku priliku da progovori o važnosti i ulozi dizajna te objavljuje tekstove u novinama i časopisima kao što su Vjesnik, Danas, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, Nedjeljna Dalmacija itd. Član je ULUPUH-a i Hrvatskog dizajnerskog društva čiji je bio potpredsjednik (1997. – 2001.) i predsjednik (2003. – 2005.). Inicijator je niza važnih strukovnih projekata i izložbi, uključujući Izložbu hrvatskog dizajna (od 1999.), Hrvatski dizajn centar (2005.) i Europa 2020 (2003. – 2005.). Njegov dizajn je prepoznat na globalnoj dizajnerskoj sceni te je jedan od najobjavljivanijih dizajnera u strukovnim knjigama, osvrtima i publikacijama. Član je više međunarodnih dizajnerskih žirija te dobitnik je čitavog niza najuglednih međunarodnih i hrvatskih nagrada i priznanja. Živi i radi u Zagrebu.
