Ljubo Babić hrvatski je likovni umjetnik te povjesničar umjetnosti i pedagog, rođen u Jastrebarskom 1890. godine. Prvu umjetničku naobrazbu stječe učeći kod Crnčića i Čikoša Sesije još tijekom gimnazijskog obrazovanja, zatim upisuje tek utemeljenu Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt (1907.). Odlučuje se za studij slikarstva te prvo upisuje Akademiju u Münchenu (1910.-1913.), da bi posljednju studijsku godinu proveo u Parizu, a taj boravak presudno je utjecao na njegovu kasniji izričaj. U ranijoj fazi svog stvaralaštva skloniji je secesijskom načinu oblikovanja, dok kasniju umjetničku produkciju karakterizira ekspresionistički izričaj. Osim kao likovni umjetnik, Babić se istakao oblikovavši velik broj plakata i naslovnica knjiga te popratnih ilustracija, a bio je i vrstan scenograf koji je imao istančan osjećaj za simboličke konotacije specifičnih prostornih odnosa i arhitektonskih oblika. Za svoje scenografije 1925. godine na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti i moderne industrije u Parizu osvojio je Grand prix. Pri oblikovanju plakata i naslovnica knjiga u ranijoj fazi bližoj secesiji, pokazuje tendencije ka sažetoj i jednostavnoj izražajnosti. Pozadina je suptilna i monokromna, a poruku nose ili pomno oblikovana i upadljiva slova koja posjeduju grafičku kvalitetu ili centralno postavljene slike na koje se nadovezuje manje upadljiv popratni tekst. U kasnijoj, ekspresionističkoj fazi ilustracija zauzima gotovo cijelu površinu plakata, a dolazi do većeg stupnja stapanja slike i teksta koji sada čine integralnu cjelinu. Na sličan način koncipira i kompozicije naslovnica pojedinih knjiga koje likovno uređuje. Oko 1930. godine kod Babića s događa još jedan stilski zaokret te on napušta bogat vizualni jezik kojim je do tada oblikovao svoje plakate te se vraća slovnom znaku kao temelju kojim ostvaruje kompozicijsku i komunikacijsku jasnoću, varirajući ga u veličini i boji. Babić se istaknuo i kao vrstan i vrlo bitan likovni kritičar te povjesničar umjetnosti koji je priredio nekoliko značajnih književnih izdanja i izložbi o povijesti hrvatske i svjetske umjetnosti (pr. Umjetnost kod Hrvata u XIX. i XX. stoljeću, O umjetnosti kod Poljaka, Zlatni vijek španjolskog slikarstva, Francusko slikarstvo XIX., O slikarstvu Japana). Suorganizator je i pokretač važnih kulturnih manifestacija poput Hrvatskoga proljetnog salona (1916.), a 1929. godine osniva Grupu trojice s J. Mišeom i V. Becićem. Autor je i mnogih muzejskih i galerijskih postava. Privatnu slikarsku školu otvorio je 1914. godine, a od 1940. godine je profesor na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Godine 1964. dobiva nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Ljubo Babić preminuo je u Zagrebu 1974. godine.