Dalibor Martinis (Zagreb, 1947.) jedan je od najistaknutijih hrvatskih medijskih umjetnika. Svoje radove – u širokom rasponu od videoumjetnosti, preko performansa do interaktivnih i prostorno-specifičnih instalacija – od ranih 1970-ih izlaže širom svijeta. Kao umjetnik izlagao je na Venecijanskom bijenalu i Bijenalu suvremene umjetnosti u Sao Paolu, kasselskoj Documenti, Kwangju bijenalu u Južnoj Koreji te na video i filmskim festivalima u Berlinu, Tokiju, Montrealu, San Franciscu, Locarnu, Seattleu, Bogoti, Beču i drugdje. Predavao je na Odjelu za film i televiziju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu između 1987. i 1991. Kao gostujući predavač predavao je na Ontario College of Art u Torontu te je u više navrata kao stipendist boravio i radio u inozemstvu. Od 2008. do 2012. predavao je na Odsjeku za nove medije Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
Njegovi radovi nalaze se u zbirkama brojnih svjetskih muzeja (MoMA, Stedelijk muzej, beogradski Muzej savremene umetnosti, Kunsthaus u Zürichu, Nacionalna galerija Kanade u Ottawi, zagrebačka Moderna galerija, Centar za umjetnost i medije u Karlsruheu, Zaklada Erste za suvremenu umjetnost u Beču itd.) i privatnim kolekcijama.
Pored uspješne karijere medijskog umjetnika, zapažen je i Martinisov rad u području grafičkog dizajna tijekom 70-ih i 80-ih. Dominantan dio njegovog dizajnerskog opusa čine plakati, kojih je oblikovao mnogo, no najviše za Galeriju suvremene umjetnosti (danas Muzej suvremene umjetnosti) u Zagrebu, koja je tijekom 70-ih godina često angažirala upravo konceptualne umjetnike za dizajn plakata izložbi te kataloga istih.
Suradnja s GSU-om započinje već 1970. dizajnom plakata za izložbu Mogućnosti za 1971. no najintenzivnija je između 1974. i kraja 1980-ih godina. Martinisove plakate iz tog perioda karakterizira humor, propitivalački odnos prema samom mediju plakata te duhoviti dizajnerski dijalog s djelima umjetnika za čije izložbe plakate dizajnira. Osim plakata u području likovnih umjetnosti, značajan broj dizajnira i za filmove redatelja kao što su Rajko Grlić (Bravo maestro, 1978.; Samo jednom se ljubi, 1981.), Lordan Zafranović (Pad Italije, 1981.; Haloa – praznik kurvi, 1988.), Krsto Papić (Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj), Antun Vrdoljak i drugi.
U prvoj polovici 1970-ih sa Sanjom Iveković dizajnirao je i televizijske grafike za Radioteleviziju Zagreb, kao dio tada aktualne implementacije novog vizualnog identiteta te medijske kuće. Prva ozbiljnija retrospektiva njegovog dizajnerskog rada održana je u HDD galeriji u Zagrebu 2017. pod nazivom Krivotvorine, dezinformacije i smrznute slike – dizajn Dalibora Martinisa 1970-ih i 80-ih. Živi i radi u Zagrebu.
