Scenografija za operu "Vjenčanje u samostanu"

Vjenceslav Richter dizajnirao je 1959. godine scenografiju za operu S. S. Prokofjeva "Vjenčanje u samostanu", izvedenu u zagrebačkom HNK. Oblikovanje ove scenografije označilo je početak suradnje Richtera i HNK koja će se nastaviti na još nekoliko kazališnih produkcija u tijekom 60-ih godina: Fidelio (1960.); Stvaramo operu / Mali dimnjačar (1960.); Remi (1963.) te u 70-ima za predstavu Julije Cezar (1970.). 

U periodu 50-ih i 60-ih godina sve je više etabliranih umjetnika dobivalo angažmane na oblikovanju scenografija za kazališne predstave, među ostalima i Božidar Rašica, Edo Murtić, Edo Kovačević, Zlatko Bourek, Jagoda Buić, Kamilo Tompa. Tendencije u oblikovanju pratile su gibanja u svjetskom kazalištu te se nastojala dokinuti iluzija realizma pozornice. Štoviše, težilo se apstrakciji i stilizaciji elemenata scene, dijelom i zbog toga što se tako htjela pažnja usmjeriti na strukturu i radnju djela te se nastojala konotirati univerzalnost onog prikazanog, neovisno o vremenu, mjestu i epohi povijesti. 

Za operu "Vjenčanje u samostanu" Richter je primijenio rotacijsku pozornicu, efektno i praktično rješenje s obzirom na to da se radilo o komediji zabluda koja je zahtijevala dinamičnu izmjenu scena, a što je ovakva pozornica omogućavala. Pri oblikovanju scenskog prostora Richter se opredijelio za stilizaciju i formalnu redukciju te je arhitektonsku kulisu izveo kao niz jednostavnih, bijelih lukova. Njima su bili kontrapunktirani pravokutnici i kvadrati živih boja, koji su predstavljali vrata i prozore. 

Ova Richterova scenografija prepoznata je kao izrazito uspjelo ostvarenje te je dobila nekolicinu nagrada - na 2. zagrebačkom triennalu 1959. godine te 1961. u Parizu, u sklopu manifestacije "Theatre de Nations".

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

*Unatoč nastojanjima s autorom i/ili nositeljem autorskih prava djela ili fotografije djela nije se uspio uspostaviti kontakt te je djelo reproducirano bez eksplicitne privole autora i/ili nositelja prava te se obvezujemo ukloniti sporne dijelove zapisa na njihov zahtjev.
Ovaj zapis, kao i projekt Centar oblikovanja svakodnevice u okviru kojega je nastala Mreža dizajneskog sjećanja, neprofitnog je karaktera.