Jugoslavenski paviljon za Svjetsku izložbu u Parizu 1937.

Josip Seissel autor je projekta za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. godine. Seissel je autor idejnog arhitektonskog rješenja glavne zgrade te projektant pročelja. Osim njega na projektu oblikovanja paviljona sudjelovali su Vojta Braniš, Đuka Kavurić, Edo Kovačević i Ernest Tomašević, kao autori uređenja interijera malog salona. Osim njih, Milivoj Uzelac koncipirao je izložbeni postav turističke dvorane, dok je Đorđe Krekić projektirao tzv. "Bosansku kuću" u sklopu paviljona. 

Svjetska izložba u Parizu 1937. godine protekla je u ozračju ideološkog nametanja i nadmetanja vodećih nacija, a posebno je upečatljiv i znakovit bio odnos paviljona nacističke Njemačke i staljinističkog SSSR-a - dvije monumentalne građevine postavljene jedna nasuprot druge. Do tada uvijek u znaku univerzalnih ideja mira i napretka reprezentiranih kroz dosege znanosti, industrije i umjetnosti, ostvarenja modernističkog internacionalnog stila te godine našla su u manjini, dok su primat preuzeli ideologizirani oblici kojima se konstruirao i izražavao željeni nacionalni karakter pojedinog naroda. 

U tom kontekstu treba promatrati i paviljon Kraljevine Jugoslavije, čija je temeljna intencija bila afirmirati panslavenski nacionalni narativ te se u tu svrhu, pored predstavljanja dosega suvremene umjetnosti te promocije prirodnih ljepota zemlje, odlučilo prezentirati proizvode narodnog obrta koji su trebali ukazati na izvorišta jedinstvenog slavenskog identiteta.

Natječajem je predviđena gradnja glavnog izložbenog prostora s monumentalnim pročeljem te dodatnog prostora "Bosanske kuće". U prvom krugu natječaja nije bio odabran pobjednik te je organiziran dodatni krug za finaliste. U konačnici izabran je i izveden projekt Josipa Seissela. 

U odnosu na prvi krug, Seissel je dodatno pojednostavio artikulaciju pročelja, uklanjajući sve elemente koji ne pridonose monumentalizaciji građevine, koja je naposljetku bila svedena na jednostavnu i pročišćenu kubičnu formu, te je kao takva jako dobro korespondirala s bogatim pročeljem palače Chaillot koja joj se nalazila preko puta. Jedini element pročelja bio je simbolički reljef Mile Milunovića i Tome Rosandića. Ispred paviljona su se nalazila četiri kanelirana antička stupa bez baza te bez tereta koji bi nosili, a prema riječima autora predstavljali su kritiku strogo utilitarne, hladne i bezlične, arhitekture. 

Iza ovakvog pročelja nalazili su se prostor regionalnog dvorišta, malog salona te dvorane za turizam. Radi se o moderno uređenim interijerima u kojima su se nalazili predmeti narodnog obrta, izložba suvremene umjetnosti te izložba posvećena turističkom propagiranju prirodnih ljepote zemlje. 

Jedan od uvjeta natječaja bilo je i projektiranje monumentalnog izložbenog prostora visine 11 metara u koji bi se smjestile figure iz Vidovdanskog ciklusa Ivana Meštrovića. Međutim, neposredno uoči izložbe došlo je do sukoba između lokalnih umjetnika i organizatora jugoslavenskog gostovanja te su umjetnici odlučili bojkotirati nastup, a na njihovu stranu stao je i Ivan Meštrović. Zbog toga je postav izložbe suvremene umjetnosti morao biti ponovno osmišljen i napravljen. 

Bosanska kuća posljednji je dio u sklopu paviljona, a radi se impozantnoj drvenoj građevini dugoj 16 metara, čiji postav je bio posvećena šumskom i rudnom bogatstvu Jugoslavije. Forma je izvedena iz tipologije tradicionalne bosanske drvene kuće. 

Pišući o umjetničkom djelu postava, J. Galjer i T. Bjažić Klarin navode:

"U najreprezentativnijem dijelu interijera i najvećoj dvorani umjesto Meštrovića izlažu Lojze Dolinar, Tine Kos, France i Tone Kralj, Petar Palavičini, Rista Stijović i Sreten Stojanović te Toma Rosandić, zadužen za postavu skulptura i zastupljen s čak 24 eksponata. Predviđena za monumentalnu plastiku, dvorana visine 11 metara djelovala je predimenzionirano, budući da figuralne skulpture realističkog izričaja i konvencionalne tematike nisu imale dovoljnu ekspresivnu snagu. Horror vacui su ublažile zidne kompozicije; trodijelni pano Milivoja Uzelca s alegorijskim prikazom Jugoslavije i četiri keramička panoa izvedena po predlošcima Ivana Tabakovića s povijesnim temama i prikazima prirodnih ljepota. Prostor između stupova, kontaktna zona glavne dvorane i passagea, popunjena je vitrinama s izlošcima kućne industrije. Na konvencionalan način postavljeno je u dvorani od početka namijenjenoj suvremenoj umjetnosti i slikarstvo, zastupljeno s 15-ak eksponata Uzelca, Tabakovića, Jovana Bijelića, Marka Čelebonovića, Nedeljka Gvozdenovića, Koste Hakmana, Milana Konjovića, Petra Lubarde, Mile Milunovića, Predraga Peđe Milosavljevića, Zore Petrović i Ivana Radovića te Rikarda Jakopiča, Mateja Jame, Tone Kralja, Mateja Sternena i Ferde Vesela. Dionicom dominiraju kolorizam i intimizam, dok su radikalniji umjetnički izrazi, osobito socijalno angažirana umjetnost, potpuno izostali, čime je propuštena prilika za predstavljanje autohtonih pojava, odnosno, tendencija avangardi."

 - T. Bjažić Klarin, J. Galjer; Jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. i
reprezentacijska paradigma nove državne kulturne politike; Radovi instituta za povijest umjetnosti, br. 37., god. 2013., str. 179.-192.

Bosanska kuća posljednji je dio u sklopu paviljona, a radi se impozantnoj drvenoj građevini dugoj 16 metara, čiji postav je bio posvećena šumskom i rudnom bogatstvu Jugoslavije. Forma je izvedena iz tipologije tradicionalne bosanske drvene kuće. 

*Unatoč nastojanjima s autorom i/ili nositeljem autorskih prava djela ili fotografije djela nije se uspio uspostaviti kontakt te je djelo reproducirano bez eksplicitne privole autora i/ili nositelja prava te se obvezujemo ukloniti sporne dijelove zapisa na njihov zahtjev.
Ovaj zapis, kao i projekt Centar oblikovanja svakodnevice u okviru kojega je nastao, neprofitnog je karaktera.