Vanja Cuculić: "Uvidom u bijenalnu produkciju najveći broj radova dolazi iz područja institucionalne i nezavisne kulture"

Tekst o selekciji radova u kategoriji dizajna vizualnih komunikacija na Izložbi hrvatskog dizajna 1314 napisao je Vanja Cuculić.

Žiriranje je zahtjevna rabota. Grupa neistomišljenika prisilno okupljenih za tu zgodu pokušava profunkcionirati kao skladan organizam te odvagati i razdvojiti dobro od lošeg. I to u razu­mnom roku. Selekcijska odluka je sama po sebi jednostavna jednadžba: rad prolazi selekciju ako dobije više da nego ne. Na žalost ne bavimo se matematikom nego dizajnom. Koliko god se opirali tome naša struka je u svojoj osnovi subjektivne naravi. Naravno, postoje određeni tehnički i estetski minimumi koji su općeprihvaćeni i mjerljivi. Sve iznad toga ulazi u svemir osob­nih iskustava, preferenci, znanja i želja. Selekcijska komisija je sačinjena od vrlo osjetljivih biljaka sakupljenih iz različitih terarija. Pa tako na jednom mjestu imamo dva grafička dizajne­ra koji se žučno prepiru oko kroja neke haljine, web dizajnera koji proučava konstrukciju stolca, produkt dizajnericu koja sa zanimanjem prati promotivni video studentske vježbe iz tipo­grafije i modnu dizajnericu koja pokušava odgonetnuti funkciju složene korporativne web stranice. Da budem precizniji ni unutar pojedinih kategorija situacija nije ništa čišća, dapače. Primjerice vizualne komunikacije o kojima pišem nisu ništa drugo nego skup barem desetak različitih podkategorija koje egzistiraju u toliko drukčijim tržišnim, socijalnim, prostor­no-vremenskim i inim okruženjima da s punom odgovornošću mogu ustvrditi da se radi o različitim strukama. Dizajner koji radi plakate za progresivni glazbeni festival (i od toga živi) ne dijeli isti kruh s kolegom koji je zaposlen u domaćoj podružnici međunarodne marketinške agencije.

Hrvatska dizajnerska scena, pa tako i produkcija podijeljena je u sve jasnije definirane niše. Dogodilo se ono što je pred desetak godina bilo gotovo nezamislivo; dogodila se specija­lizacija. Mladi dizajneri po završetku formalnog obrazovanja kreću u profesionalni život s već jasno izgrađenim stavom što žele raditi. Nema svaštarenja po raznim studijima, sve je manje šegrtovanja i ispipavanja tržišta po receptu ‘idem par godina u neku agenciju, pa ću otvoriti svoj studio’... Nove generacije se hvataju područja za koje imaju interes ili smatraju da se tom dizajnerskom podkategorijom oportuno baviti. Taj stav se ne izgrađuje u praksi nego se formira već na fakultetu. Razlog tome nije kvalitetan obrazovni sustav nego činjenica da se dizajnerska scena koliko toliko definirala i, što je još važnije, da je unatoč recesiji stabilna. Mladi dizajneri danas naprosto imaju referencijalne točke u vidu nešto starijih kolega u koje se na ovaj ili onaj način mogu ugledati i čiji poslovni model mogu preslikati. To nije ona vrsta ultimativne specijalizacije koja postoji u svijetu gdje si dizajnerski studio iz Kalifornije može priuštiti da radi samo vinske etikete već je to fino nijansi­ranje ipak nešto šireg područja interesa u cilju što kvalitetnijeg razvoja vlastitog dizajnerskog habitusa.

Navedenu segmentaciju uvjetuje naravno i tržišni kontekst. Uvidom u bijenalnu produkciju već poslovično najveći broj radova dolazi iz područja institucionalne i nezavisne kulture. Imamo vrhunski dizajnirane projekte iz područja kulture. I to je otprilike to. Navedeni projekti su do te mjere premoćni nad ostalima (onima privatnih investitora) da izložbu slobodno možemo tematski ograničiti i preimenovati u Izložba hrvatskog dizajna za kulturu. To nažalost samo govori o kulturi i marke­tinškoj pismenosti hrvatskog biznisa. Ovdje nije riječ samo o nepostojanju potrebe za dizajnom u ovoj sferi već i o manjku vizije u poslovnom smislu; naprosto nasušno manjka zani­mljivih projekata i proizvoda u čijem bi projektiranju dizajn trebao biti način razmišljanja, a ne kozmetička nadogradnja. Ohrabruju i za svaku su pohvalu inicijative pojedinih studija koje idu u smjeru preskakanja klasične klackalice naručitelj-di­zajner, a oslanjaju se na vlastite autorske inicijative u kreiranju cjelovitih proizvoda. Takvi primjeri, pogotovo ako se pokažu financijski isplativi mogli bi barem donekle pokrenuti kotačiće u nekim glavama.

Osim spomenutog kao najveći novum u kategoriji vizualnih komunikacija smatram sramežljive ali vrlo znakovite i važne pomake u rastućoj kategoriji signalistike. Tu se naziru inicijati­ve koje dolaze iz institucija, tj. gradskih uprava za sveobuhvat­nim projektiranjem sustava označavanja ulica, trgova i zgrada. Bilo je i vrijeme. U posljednjih nekoliko godina svjedočimo upravo fantastičnom tipografskom bumu u Hrvatskoj koji je do te mjere odjeknuo dizajnerskom scenom pa slobodno mogu reći možemo početi baštiniti jednu novu eru. Taj kvalitativni skok na neki način postaje standard što je izvrstan kapital za budućnost. Još je jedan fenomen označio ovogodišnju selekciju. Zamijećen je značajan broj prijava kvalitetnih radova koji se mogu svesti pod zajedničku grupu: Dizajn vizualnih identiteta zubarskih ordinacija koje uglavnom posluju s inozemnom kli­jentelom. Hrvatski dizajn opet izmamljuje osmijehe više vani nego doma!