Silvio Vujičić: "Moda je u promjeni i dok to ne bude prepoznato, ona će se dešavati negdje drugdje"

Tekst o selekciji modnog i odjevnog dizajna povodom Izložbe hrvatskog dizajna 1112 pisao je Silvio Vujičić.

Individualni aktivizam modnih dizajnera bez očeki­vanja velikih narudžbi koji se spominjao (i u buduć­nosti očekivao) u tekstu kataloga HDD-a prije dvije godine (D. Kršić), nije se, na žalost, mogao vidjeti u ovogodišnjim aplikacijama na isti natječaj. Sa žalje­njem moram izreći: moda se dešava negdje drugdje, a ne na bijenalnoj izložbi Hrvatskog dizajnerskog društva. To isto Društvo će trebati malo više preis­pitati zašto modni dizajneri već godinama ne nalaze ovu platformu interesantnom i uopće relevantnom za prikazivanje svog rada, koja je to forma koja će zadovoljiti izlaganje radova, koja je to priroda pro­izvoda i prvenstveno - kako o toj kategoriji uopće pisati. Ideja da se o modi i modnom dizajnu piše kao o funkcionalnoj kategoriji, besmislena je koliko i ideja da je slika samo dekorativni predmet.

Količina prijavljenih radova ove godine poražava­juća je kao i svih proteklih godina, samo se to do sada nije javno priznavalo. Bilo je prešućivano i to da postoje druge modne platforme koje većina do­maćih autora preferira, a HDD kao organizator nije napravio strategiju da privuče veći broj tih autora te da doista prikaže presjek hrvatskog modnog di­zajna. Izabrani odjevni predmeti tijekom zadnjih par izložbi izlagani su ovješeni za vješalice, navučeni na krojačka torza i paradoksalno ugurani pod stakla.

Ove godine na natječaj je prijavljeno 5 radova u profesionalnoj kategoriji i 9 radova u studentskoj kategoriji. Paralelno, hrvatska “modna scena” broji minimalno pet manifestacija pod nazivom “tjedan mode”, koje unazad nekoliko godina zajedno sa svojim pratećim internet portalima promoviraju rad oko šezdeset profesionalnih modnih dizajnera. Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu godišnje upisuje minimalno sto studenata na odsjek tekstil­nog i modnog dizajna, a sličan broj ih svake godine izađe s diplomom iz iste institucije.

Za usporedbu, Artesis Hogeschool Antwerpen, kao jedna od svjetskih vodećih modnih institucija u dr­žavi bogatoj industrijom tekstila, upisuje pedeset studenata na prvu godinu dok ih na kraju školova­nja deset posebno talentiranih izađe s diplomom u ruci. Za razliku od domaćeg, inozemni nastavni model modnog dizajna je racionalan te je baziran na individualnom radu sa studentom, njegovom finalnom produkcijom te prezentacijom vrlo zahtjev­nom tržištu.

Umjesto bunta (koji je inače jedno od načela mode) protiv postojećeg svjetskog modnog sistema koje­mu ne mogu konkurirati te se istom iz financijskih razloga ne mogu niti priključiti, mladi hrvatski di­zajneri, čak i u studentskoj dobi, paradoksalno se upravo pokušavaju prikloniti tom sistemu. Kopira se obrazac proljeće/ljeto, jesen/zima, pred-sezonske ready-to-wear kolekcije za odmor (Cruise collection) i one forme koje egzistiraju samo u visoko razvije­nom društvu gdje za njima postoji potreba i novac, a koje su već u tako zasićenoj fazi da se postupno i napuštaju. Upravo taj obrazac na domaćem “tržištu” ne funkcionira, prvenstveno zato što u državi ne po­stoji niti jedan naručitelj (buyer/ veleprodajni kupac) odjeće hrvatskih modnih dizajnera. Prodajni prostori koji još egzistiraju, postoje samo i isključivo samo zato što hrvatski dizajneri svoje generalno unikatne odjevne predmete daju u sistem komisione prodaje.

Javnosti je servirana lažna slika koja omogućava organizatoru modnih manifestacija zvanim “tje­dan mode” da sponzorskim sredstvima riješi svo­ju egzistenciju, a krajnje marginalnim ličnostima estradne i političke scene da namire svoje potrebe za pojavljivanjem u medijima namijenjenim toj pro­fesiji. Nažalost, dizajneri nemaju veće narudžbe od par komada istog proizvoda, a koje su potrebne za uspostavljanje djelatnosti ovog tipa.

Ovogodišnje studentske aplikacije i cijeli prezenta­cijski modul generalno prati niska kvaliteta te se kao takve drastično razlikuju od prijavnih aplikaci­ja unutar drugih studentskih kategorija natječaja (produkt, koncept, ambalaža…). Problem leži u sla­boj koncepciji, nedostatku kritičkog promišljanja okoline te nepostojanju kritičkog mišljena samog medija. Izvedba, u smislu konstrukcije i materijala, na niskoj je razini. Novih materijala zapravo nema, kao što nema niti razmišljanja o novim tehnologi­jama u oblikovnom i izvedbenom procesu. Izloženi predmeti pojedinih autora izabrani su iz pristiglih kolekcija kao najuspješniji komadi u seriji, a sve u smislu zadovoljenja potrebe revijalne izložbe.

Opće je poznata situacija da tekstilna industrija u Republici Hrvatskoj skoro ne postoji te je s time industrijalizacija modnog proizvoda gotovo nemo­guća. Prema tome, made to order i manufakturni princip rada za sada je karakteristika autora u pro­fesionalnoj kategoriji modnog dizajna gdje nailazi­mo na nekoliko autora čija je izvedba na razini one svjetski poznatih modnih kuća. S druge strane, ako pogledamo radove autora koji su izlagali na prošloj izložbi HDD-a, a izlažu i na ovoj, uočit ćemo premale promjene u radu unutar medija koji u nazivu nosi riječ moda. Jer moda je u promjeni (fashion is about change) i dok to ne bude prepoznato, ona će se dešavati negdje drugdje.

 

izvor: Pregled hrvatskog dizajna 1112; tekst: Silvio Vujičić