Narcisa Vukojević: "Još smo se više udaljili od pozicije gdje bi dizajn mo­gao imati značajnije socijalne, političke, okolišne i ekonomske implikacije"

Tekst o selekciji dizajna vizualnih komunkacija povodom Izložbe hrvatskog dizajna 1112 pisala je Narcisa Vukojević.

Kategorija dizajna vizualnih komunikacija je brojem radova tradicionalno najzastupljenija na Izložba­ma hrvatskog dizajna, a to, jasno, ni ovog puta nije izuzetak. Od prijavljenih 175 radova, selekcijska komisija je izdvojila 88 radova 48 autora, autorica i autorskih skupina kao najbolje od hrvatske dizajnerske pro­dukcije u protekle dvije godine. Oko polovice izloženih radova čine publikacije razli­čitog karaktera: monografske knjige, katalozi izlo­žaba i festivala, preglednici umjetničkih produkcija, redovna nakladnička izdanja od lijepe književnosti do esejistike, časopisi, bilteni, godišnja izvješća i sl.

Preostale radove u relativno uravnoteženoj distribu­ciji čine primjeri dizajna vizualnih identiteta različi­tih kulturnih i umjetničkih manifestacija, klubova urbane kulture, proizvoda i usluga te tvrtki (24%) i tiskana sredstva komunikacije i promocije - plakati i ostala promotivna sredstva (26%).

Već prema karakteru dizajnerskih djela vidljivo je i tko su njihovi glavni naručitelji: organizacije s po­dručja institucionalne i izvaninstitucionalne kultu­re kojima se prirodno pridružuju mali nakladnici. Potpuno je zanemariv udio takozvanih privatnih naručitelja (obrti, tvrtke), opet uglavnom malih, ako izuzmemo jedinu zastupljenu kompaniju.

Navedena faktografija pruža zahvalan interpreta­cijski okvir, pa krenimo redom s mogućim tuma­čenjima. Najprije je u broju prijavljenih (175), a onda i odabra­nih radova (88) vidljiv pad u odnosu na prethodno izdanje Izložbe hrvatskog dizajna, 0910, na kojemu je bilo predstavljeno 30% više radova u istoj kate­goriji (124 rada - v. katalog Izložbe hrvatskog diza­jna 0910). Otprilike je za isti postotak manji i broj zastupljenih autora. Možda je ovaj smanjeni interes za izlaganje na bijenalnoj izložbi hrvatskog dizajna najvidljivija posljedica opće krize.

Na red dolazi kontekst. Kada pogledamo tko na­ručuje najbolja dizajnerska djela dolazimo do paradoksalnog podatka o javnim institucijama i eksponentima s područja kulture, s relativno skro­mnim udjelima u državnom ili proračunima lokalnih i područnih samouprava te izvaninstitucionalnim organizacijama i subjektima s mizernim budžetima, kao najizdašnijim naručiteljima. Osim što donekle pružaju financijsku sigurnost u nesigurnim vreme­nima, ovakvi naručitelji dizajnerima predstavljaju utočište autorske slobode do kojeg teže dopiru sumnjive marketinške strategije, imperativ profita i mantre o nepotrebnim dodatnim troškovima diza­jna. Zaštićeno područje itekako pogoduje nastanku kvalitetnih dizajnerskih djela, koja uvijek visoko kotiraju na selektiranim izložbama.

U ovom pregledu naručitelja s nekih drugih područja ili sektora, podjednako javnih i privatnih, gotovo da nema. Ipak, ne znači da uopće ne postoje, već im se broj prilično smanjuje. Ti naručitelji se zadovoljavaju neambicioznim i ispodprosječnim dizajnerskim rješe­njima (kako zbog nedovoljne educiranosti, što bi ih donekle moglo ekskulpirati, tako i zbog posvemaš­njeg nemara) koja ne mogu dobaciti do profesional­nog standarda primjerenog za reprezentaciju, čime dezavuiraju stvarne mogućnosti struke. Polako, ali sigurno, iščezava profesionalna upotreba dizajna u službi persuazivnih komunikacija jer je, očekivano, i oglašivačku industriju zahvatila duboka kriza. Prema tome, još smo se više udaljili od silno željene pozicije gdje bi dizajn (vizualnih komunikacija) mo­gao imati značajnije socijalne, političke, okolišne, a onda i ekonomske implikacije. Odnosno, imamo dobar dizajn iz rezervata za malobrojne posjetitelje.

Na početku selektiranja radova letvica je bila postav­ljena na razinu standardne kvalifikacijske norme. To otprilike znači da je dizajnersko djelo trebalo zadovoljiti sve ili barem većinu sljedećih kriterija: kriterij stručnosti vidljiv u solidnom vladanju teh­ničkim i estetičkim znanjima i vještinama (upotreba formalnih elemenata u posredovanju sadržaja); razu­mijevanje i uvažavanje potreba, ciljeva i specifičnosti naručitelja u procesu koncipiranja i dizajniranja djela koje u konačnici ima kapaciteta izazvati odgovaraju­ću reakciju korisnika u ostvarenoj komunikacijskoj razmjeni (takozvano dizajniranje s razumijevanjem); uključenost u aktualni prostorno-vremenski kon­tekst (dizajnersko djelo bi, između ostaloga, trebalo biti rezultat različitih vanjskih utjecaja, a trebalo bi imati i stanovit utjecaj u suprotnom smjeru, osim u slučaju ekološkog otiska). Uvijek se dodatno ho­norira inteligentna upotreba oblikovnih i medijskih izražajnih sredstava, duhovitost, inovativnost, konzi­stentnost, autorski kontinuitet, autorske inicijative, eksperiment.

Činjenica da su se neki radovi našli u sličnim do­maćim ili inozemnim selekcijama natjecateljskog karaktera i ondje ostvarili zapažene rezultate nije bila presudna za uvrštavanje u ovu selekciju, kao što ne može biti ni argument kod eventualnog os­poravanja vjerodostojnosti ove selekcije ako se neki radovi, prema istom načelu, nisu našli u njoj. Uz općevažeće kriterije uvijek vrijede i oni specifični, prilagođeni zatečenom stanju i okolnostima, pa bi u tom smislu rad svake stručne selekcijske komisije trebao biti autonoman.

U svakom slučaju, ovakav izbor pokaznih primjera­ka iz kategorije uspijeva zadržati pristojnu razinu kvalitete i ostati uzoran dizajnerima, ali i njihovim potencijalnim naručiteljima. Ipak, u njemu nedostaje rješenja koja izazivaju ili zavist ili ubrzan rad srca.
U velikoj ga mjeri obilježava predvidljivost, prisut­na ponajprije u odabiru uhodanih i sigurnih putova (tematsko ili stilsko određenje pojedinih autora) bez zamjetnih oscilacija, a onda i u doslovnom ponavljanju prethodno razrađenih konceptualnih i formalnih postupaka u radovima iz svojevrsnih serija ili sadržajnih cjelina koji su svoje predstav­ljanje imali na ranijim izdanjima Izložbi hrvatskog dizajna. Nije došlo ni do znatnijeg osvježavanja stru­ke u vidu ubrizgavanja novije krvi - dizajneri mlađe generacije, s obećavajućim iskoracima u proteklim godinama, održali su svoju prisutnost, ali bez po­novljenog učinka.

Možda je ovo trenutak kada kritika treba ustupiti mjesto apologiji pa bismo se, umjesto rogoborenja o neiskorištenim prilikama, privremeno mogli za­dovoljiti činjenicom da dizajneri vizualnih komuni­kacija ipak imaju priliku raditi, a onda svoja djela i predstaviti javnosti.