Maroje Mrduljaš: "Bogdan Budimirov – Nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo"

Povodom Izložbe hrvatskog dizajna 1314 održane 2014. godine, tekst o dobitniku nagrade za životno djelo Bogdanu Budimirovu pisao je Maroje Mrduljaš.

Bogdan Budimirov nadilazi uže disciplinarne okvire i pojedno­stavljeno shvaćenu poziciju arhitekta i dizajnera kao ‘stvara­telja oblika’. 6 desetljeća njegovog aktivnog istraživačkog rada u različitim mjerilima: od crtaće ploče do aerodroma, treba interpretirati u svjetlu nastojanja da se moderno sistemsko mišljenje i integracija znanja uključe u logiku projektiranja.

Budimirov ulazi u praksu još kao student, u dinamičnom kon­tekstu urbane ekspanzije i industrijalizacije u socijalističkoj Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata. Milje zemlje u razvoju je plodan za Budimirova, homo fabera zainteresiranog za metode racionalne organizacije i angažiranja svih raspoloživih, a oskud­nih resursa. Radoznao i poduzetan Budimirov iskustva empirij­ski sabire proučavajući druge proizvodne grane i traži modele reforme građevinske industrije. U suradnji sa Željkom Solarom, Dragutinom Stilinovićem i drugima razvija nekoliko sistema prefabrikacije, među kojima je najuspješniji YU-61. Suočeni sa zadatkom projektiranja ‘za velike brojeve’, Budimirov i surad­nici ne oblikuju građevinu kao izdvojeni objekt sa specifičnom ‘formom, funkcijom i konstrukcijom’, nego projektiraju čitav proces serijske, industrijske proizvodnje i kasnijeg održavanja građevine sa planiranim vijekom trajanja. ‘Forma, funkcija i konstrukcija’ se apstrahiraju u set građevinskih elemenata opti­miziranih za proizvodni proces, pri čemu se ne kompromitiraju estetske i uporabne kvalitete nego pragmatično uravnotežuju omjeri uloženog i dobivenog. Koncizna arhitektura ‘srebrnih gradova’ u Zapruđu, Borongaju, Remetincu i drugdje djelovala je futuristički, no razlog tome nije samo blještavilo njihove aluminijsko-staklene ovojnice, već činjenica da su te kuće osmišljene i izvedene prema tada sasvim novim proizvodnim principima i investicijskim zahtjevima. Istraživanje masovne proizvodnje arhitekture Budimirov i suradnici nastavljaju u sistemima skladnih prefabriciranih drvenih turističkih bun­galova i obiteljskih kuća za tvrke Jugomont, Spačva, Marles i druge od kojih su mnoge još i danas u funkciji, te sistem SPIG industijske proizvodnje čeličnih zgrada.

Paralelno s projektima velikog mjerila i rada s velikim građe­vinskim poduzećima, Budimirov eksperimentira i u području
oblikovanja proizvoda (u to vrijeme se još ne koristi pojam ‘di­zajn’). U istraživanju primjene elastičnih ploča (projekti stolice i kreveta) do izražaja dolazi Budimirovljevo izvrsno, gotovo intuitivno razumijevanje statike i ‘rada konstrukcije’, dok rane varijante crtaćih stolova proizlaze iz vlastitog, proživljenog iskustva. Elastična ploha za sjedenje ujedno je i prvi patent Bu­dimirova, a uslijedit će više registriranih patenata u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i Hrvatskoj. 1950-ih i 1960-ih racionalna integracija industrije i oblikovanja okoline u svim mjerilima jedna je od ključnih tema diskusije o društvenom razvoju u Hrvatskoj i Jugoslaviji ali i u internacionalnom kon­tekstu. Budimirov je uspješan akter tog ‘industrijskog zaokreta’ koji je u ovdašnjoj sredini samo parcijalno ostvaren.

Od druge polovice 1960-ih, Budimirov rad nastavlja u Mün­chenu u Zapadnoj Njemačkoj, u drugačijem tehnološkom i ekonomskom miljeu. Radeći u velikim biroima i na opsežnim projektima poput Velesajma u Nürnbergu, aerodroma u Münc­henu i drugima, Budimirov dalje razvija interes za prefabrikaciju ali i za specifične teme operativne organizacije projektiranja, komunikacije i protoka informacija od biroa prema gradilištu i natrag, u vremenu u kojem primjena računala u arhitekturi još nije bila intenzivna. Konvencionalne historiografije arhitekture i dizajna uglavnom se ne bave procesima projektiranja i tek će neka buduća istraživanja procedura i protokola proizvodnje projektne dokumentacije pokazati invencije na tom području kojem je Budimirov dao vrijedan doprinos. Dok je u Hrvatskoj rad Budimirova uglavnom vezan za stanovanje, u Njemačkoj je angažiran na prostorno-organizacijski vrlo složenim projektima koji zahtijevaju inovativne koncepte. Tako je projekt za kom­pleks zgrade Vlade i ministarstava Zapadne Njemačke osmišljen u vidu trodiomenzionalne matrice komunikacija i instalacije koja okuplja sve ostale elemente programa. Projekti Budimi­rova nisu predstavljali slikovitu eksplikaciju tehnologije, kao što je to bio slučaj u brojnim projektima nadolazeće ‘high-tech’ arhitekure, nego su bili otvoreni, fleksibilni sistemi učinkoviti poput uređaja i sposobni prihvatiti strukturalni rast i promjene.
Od sredine 1970-ih godina Budimirov se vraća dizajnu pro­dukata, u prvom redu specijaliziranog namještaja i opreme. Uređuje fotografske studije, interijere, radi na pojedinačnim produktima, te dizajnira tržišno vrlo uspješni fleksibilni crtaći stol Moya po kojem je vjerojatno najpoznatiji kao dizajner u užem smislu riječi i za kojeg dobiva i prestižnu nagradu Gute Form (Dobra forma). Iako naizgled jednostavan, crtaći stol je konstruktivno-statički pažljivo promišljen kako bi bio jed­nostavan za manipulaciju i pogodan za ekonomičnu izvedbu. Uslijedio je sistem prateće opreme za kompletiranje čitavog arhitektonskog ureda: pokretni multifunkcionalni ormar-sto­lić, manja crtaća daska i drugi elementi. I u ‘komornom’ mjerilu produkata, Budimirov projektira sistemski: koristi modularnu koordinaciju, razrađuje varijante detalja, razvija fleksibilne kon­cepcije i od početka razmišlja o plasmanu na tržište. Odgovor na zahtjeve za odmakom od ‘industrijske’ estetike koji jačaju 1980-ih Budimirov pronalazi u taktilnim svojstvima materijala, u prvom redu drva, i njihovoj obradi.

Po povratku u Hrvatsku 1988. Budimirov se nastavlja bavi­ti dizajnom i radi kao konzultant za pitanja specifičnih kon­strukcija. Njegov aktualni projekt je vlastita kuća koja je pred dovršetkom: razumna u mjerilu, gotovo klasicistička po smi­renom ritmu i eleganciji proporcija, tradicionalna u referenci na jednostavnu vernakularnu organizaciju tlocrta, moderna po tehnologiji gradnje i prostornoj otvorenosti, suvremena po ekološkoj učinkovitosti, individualna po prilagođenosti specifičnim potrebama korisnika, autentična po koncepciji. Sve te kvalitete sublimat su nataloženih desetljeća iskustva i provjera znanja u teoriji i praksi.

Progresivna modernistička tradicija dizajna tražila je od stva­raoca-inovatora uključenost u tehnološka i ekonomska pitanja na putu prema ukidanju disciplinarnih granica između kulture, znanosti i tehnologije. Totalna koordinacija proizvodnje mate­rijalnog okoliša pokazala se političkom utopijom, a dilema koju je artikulirao Cedric Price pitanjem: ‘tehnologija je odgovor, no što je pitanje?’ ostaje otvorena. No etička, pa i estetska dimen­zija integralnog projektiranja koja inzistira na utemeljenosti odluka u racionalnim (i razumnim) argumentima je još uvijek aktualna. Zato su metode, znanje i vrijednosti koje Budimirov razvija i zastupa u najmanju ruku jednako važni kao i njegovi realizirani radovi.