Marko Golub: "Što dizajn može reći o sebi?"

Tekst je pisao Marko Golub za Pregled hrvatskog dizajna 1718 koji je izdan povodom bijenalne Izložbe hrvatskog dizajna održane 2018. godine.

Što nam revijalne izložbe kao što je Izložba hrvatskog dizajna zaista govore? Što nam kažu sa svojim velikim grupama radova svrstanim u određene kategorije, s popisima dizajnera, suradnika i klijenata čija imena čitamo pored njih, sa svojim svečanim dodjelama nagrada, ceremonijalnim govorima i obaveznim small talkom na otvorenjima? One nam, prije svega, govore što dizajneri misle da najbolje reprezentira njihov rad, sposobnosti i talent, a zatim i što selektori vide kao prema svom sudu objektivno najkvalitetnije od ponuđenog. Tu uvijek postoji jedan značajan problem, jer ono što dizajneri misle da najbolje predstavlja njih, nije uvijek i ono što doista vidimo implementirano u najširi spektar naših društvenih, urbanih, medijskih, kulturnih, komercijalnih, javnih, privatnih, životnih, svakodnevnih okruženja. Ono što selektori, odnosno žiri, vidi kao najbolje, ne odražava, niti može odražavati stvarnu sliku stanja dizajna u širem kontekstu. Dizajner kojeg obično prepoznajemo kao dobrog u tome što radi često ima tu glamuroznu auru nadahnutog pojedinca, no dobar dizajn ponekad se krije baš iza anonimnog i kolektivnog (npr. u okviru velikih agencija), iza masovnog i gotovo nezamjetnog u svojoj sveprisutnosti, iza malih ali strateški važnih preinaka i pomaka kod dugotrajnih brendova itd. Jedna od prednosti ovakvog izložbenog formata predstavljanja dizajna trebala bi biti to da nam on daje generalnu ideju o tome što vidimo kao dobar standard, kao „primjere dobre prakse“, razinu kojoj treba stremiti. No kako ni dizajn nikad nije bio, a pogotovo danas nije „jedna“ stvar nego mnogo njih, naivno je govoriti o univerzalnom standardu. Iz gore navedenih razloga, previše nam toga ostaje nevidljivo, a u vidokrug nam ne ulaze ni neki primjeri koji zaslužuju da se na njih ugledamo, bez obzira što možda nisu do kraja realizirani, jer je riječ o dobrim inicijativama i kvalitetnim projektima koji možda neće dobiti drugu priliku, ali bi mogli pronaći sljedbenike koji će njihove vrijednosti prenijeti u nešto drugo. Ako, dakle, Izložba hrvatskog dizajna ne daje objektivnu sliku stanja hrvatskog dizajna u protekle dvije godine, što nam onda daje? Zamislimo to kao neku kartu na kojoj ima puno praznina, rupa, nečitljivih oznaka, nemapiranih i neucrtanih zona, ali ipak na njoj postoje neki orijentiri pomoću kojih je moguće barem pokušati rekonstruirati ono što nedostaje. U ovom tekstu ti su orijentiri radovi, a ono što tražimo je kontekst. Drugim riječima, u onome što nam dizajn može reći o sebi, naći ćemo ponešto i o nama. To je namjera ovog teksta u kojem, budući da mislim da drukčije nije fer, neću osloviti nijedno ime niti rad, ali pretpostavljam da će se mnogi unutra ipak pronaći.

Kategoriju Dizajn vizualnih komunikacija u ovoj knjizi otvaraju plakati, kojih je razmjerno veliki broj, ali broj autora koji su ih dizajnirali je značajno manji. Pogledamo li tko su klijenti vidjet ćemo i gdje je još uopće ostalo mjesta za taj u tradicionalnom smislu arhetipski dizajnerski medij. Daleko je najviše kazališnih plakata koje za pet respektabilnih zagrebačkih kazališnih kuća radi skoro jednako toliko dizajnera i dizajnerskih studija. Dio njih s istima surađuju već godinama te su njihovi radovi u Pregledima hrvatskog dizajna, kao primjeri kvalitetne dizajnerske produkcije, dokumentirani u neprekinutoj seriji. Plakati su uglavnom bazirani na snažnim vizualima koji – ilustracijom, fotomontažnim/kolažnim pristupom ili digitalnom manipulacijom fotografije, inventivnom art direkcijom, rjeđe čistom fotografijom i najrjeđe isključivo tipografskim sredstvima – simbolički interpretiraju ono što dizajner vidi kao temu, ozračje ili mentalni pejzaž predstave. U ovom dijelu radova najmanje je eksperimenata, a najviše oslanjanja na dobru tradiciju, kao i održavanja manje ili više jasnog kontinuiteta vizualnog komuniciranja programa određene kazališne kuće, bez padanja u zamke manirizma i ponavljanja. Jedina iznimka u svemu dosad navedenom je glavna hrvatska nacionalna kazališna kuća koja je, nakon što je prije četiri godine doživjela radikalan dizajnerski makeover, u posljednje dvije promijenila čak tri dizajnera / dizajnerska studija. Iako je prvi korak bio zaista prijeloman korak naprijed, ni dizajneri koji su naslijedili taj angažman ne zaostaju, gradeći slijed identitetskih transformacija tog kazališta koji će s protokom vremena biti zanimljivo retrospektivno sagledati – od otvaranja suradnji sa suvremenim hrvatskim fotografima i igre suptilnih razlika u tipografskom tretmanu koja sugerira karakter pojedinih predstava, preko strogog fokusiranja na portretnu fotografiju u funkciji reprezentacije kazališne predstave i na čista tipografska rješenja za druge programe, do kolažnog režiranja sasvim nadrealnih prizora koji gledatelja uvode u dizajnerovu vlastitu vizualnu „predstavu“ o predlošku prema kojem se predstava radi.

S filmskim plakatima na izložbi, mahom naravno za hrvatsku kinematografiju, teren se još više sužava, štoviše, skoro sve ih dizajnira jedan dizajnerski studio, ali taj jedan ipak je svjestan uskog prostora u kojem se kreće pa nigdje ne odaje ništa nalik autorskom stilu i rukopisu te se uglavnom jednako suvereno služi i ilustracijom i insceniranom fotografijom kako bi dočarao ono što vidi kao središnju temu filma. Plakati izložbenih, glazbenih, festivalskih ili multimedijalnih događanja gotovo se svi odreda oslanjaju na tipografiju kao osnovno izražajno sredstvo. Čim plakatom dominira tipografija, devedeset posto vremena možete biti sigurni da ste na nekom modernijem, inovativnom, nezavisnom, multimedijalnom i interdisciplinarnom događanju. U isto vrijeme, riječ je o plakatima među kojima ćemo naći najviše eksperimentiranja, nekonvencionalnih rješenja, poigravanja s medijem itd. Nestandardni formati? Tu su. Vizualno efektni tiskarski postupci kao odgovori na financijska ograničenja? Tu su. Plakati koji dubliraju kao popratne knjižice i deplijani? Eto ih. Plakati koji služe i za signalizaciju i orijentaciju u prostoru? Prisutni. Plakati koji uopće nisu plakati, nego duhovita kontekstualna intervencija na plakatnim mjestima? Naravno. Nije nevažno napomenuti kako je upravo u ovom segmentu pretežno riječ o manifestacijama koje ugrubo pripadaju sferi tzv. nezavisne kulture te tradicionalno raspolažu s najslabijim budžetima, ali im mlađe generacije dizajnera, jednako tako tradicionalno, snažno gravitiraju (ili su čak njihovi aktivni protagonisti). Također, možemo primijetiti kako se polako događa i tranzicija pojedinih autora koji su dosad bili ekskluzivno vezani za vibrantnu nezavisnu scenu, prema nekim dosad naizgled neosvojivim bastionima institucionalne kulture u kojima se snalaze dobro, ne žrtvujući ništa od svog kreativnog integriteta. Iako plakat kao medij obično vežemo uz javni gradski prostor, prostor ulice, njihov je status danas ipak malo kompleksniji. U vremenu kad se sve, pa i angažman grafičkih dizajnera, sve više seli na web, i plakat tamo nalazi svoje mjesto, svoj „drugi život“ kao digitalna slika koja je naročito atraktivna za distribuciju putem društvenih mreža. Sami dizajneri su toga itekako svjesni, tako da su neke dizajnerske odluke definirane upravo time što se od njega očekuje da jednako dobro (ili još bolje) funkcionira na ekranima, posebno ekranima mobilnih uređaja na kojima lijepo funkcionira vertikalni format.

Značajan dio radova u kategoriji Dizajn vizualnih komunikacija odnosi se na oblikovanje knjiga i časopisa. Već pri letimičnom pogledu jasno je da je, vjerojatno više nego u ijednoj drugoj kategoriji, namjera dizajnera bila da impresioniraju zanimljivom opremom, poigravanjem s anatomijom knjige kao objekta i njenim konvencijama, odabirom papira i materijala, manje ili više eksplicitnom formalnom interpretacijom sadržaja i njegove strukture, a u jednom izuzetnom slučaju čak i osmišljavanjem sasvim novog načina kako se knjige „rade“, nadilazeći tako višestruko ulogu dizajnera i prožimajući je s ulogom urednika i autora na neočekivane, ali i na tehnološki sve donedavno nezamislive načine. Dizajneri formi knjige pristupaju inovativno, maštovito, inteligentno, educirano, dobro informirano. Riječ je dobrim dijelom o „fetiš“ izdanjima, no čak i kad nam se na trenutak učini da su u nečemu pretjerali, ipak izgleda da iza svake dizajnerske odluke stoji neki razuman, ne nužno u istom trenutku, ali u konačnici ipak prepoznatljiv i razmjerno lako čitljiv razlog. Ali sad – kontekst. Među selektiranim knjigama samo su dva rada koja se mogu svrstati u kategoriju beletristike, pri čemu je u oba slučaja riječ o knjigama poezije, koja je tradicionalno, barem u Hrvatskoj, na krajnjoj margini tržišnog interesa u izdavaštvu. Nema ni cjelovitih prijevoda izdanja iz inozemstva (iako ima izdanja koje su hrvatski dizajneri i dizajnerice oblikovali za inozemne naručitelje). Zamislimo li pedesetak (vjerojatno i više, uključimo li i publikacije koje su dio integralnih, većih projekata) knjiga, časopisa i drugih publikacija prikazanih na ovoj izložbi kao svojevrsnu imaginarnu knjižaru, bila bi to jedna vrlo vrlo specijalizirana knjižara, ni po čemu nalik ijednom mjestu u kojem prosječan građanin Hrvatske nabavlja svoje knjige. Jedna ugledna francuska gošća, stručnjakinja za dizajn, je nakon razgledavanja prošlogodišnjeg Zgrafa rekla kako je oduševljena viđenim radovima, ali i neformalno pitala zašto na svim knjigama koje je vidjela na izložbi piše da im je naklada 300 primjeraka i je li to neka specifična lokalna šifra. Ne, to je stvarnost.

Godišnja izvješća, dokumenti filantropske aktivnosti velikih korporacija ili ukoričeni spomenici velikim investicijama tradicionalno izgledaju tako kako izgledaju jer im je funkcija u velikoj mjeri simbolička, nije im svrha da ih se čita, nego da ih se gleda u uredima i da se o njima čita na portalima i društvenim mrežama. Knjige umjetnika (artists’ books), autorske knjige dizajnera i slična takva izdanja u kojima dizajner samostalno ili zajednički s nekim umjetnikom daje formu nečemu što samo po sebi ima status „djela“ izgledaju tako kako izgledaju zato što su… to što jesu, knjige umjetnika i autorske knjige. U ovoj sekciji je i veći broj kataloga ili popratnih publikacija uz izložbe suvremene umjetnosti te nekoliko fotografskih knjiga. U nekim slučajevima posrijedi je nastojanje da se umjetničkom sadržaju da što više prostora tako da ga se koristi kao temeljni vizualni materijal gdje god je to moguće, s minimalno drugih intervencija. Drugdje je riječ o konvencionalnijim izdanjima, ili pak onima gdje se grafičkim dizajnom i upotrebom tipografije amplificira sadržaj, odnosno ulazi se u estetski i stilski dijalog s autorskim jezicima umjetnika čiji rad knjiga obrađuje. Tu je i nekolicina časopisa koji su mahom zanimljivi i zbog svoje uređivačke koncepcije, budući da su upućeni ili na specifičnu lokalnu zajednicu, ili na važne teme na margini interesa mainstream izdavaštva, ili na oboje. U nekoliko vrlo rijetkih primjera susrećemo se s radovima koji osvajaju tek kad ih podrobnije promotrimo, ne zahvaljujući nekoj ideji koja ih na prvu izdvaja od ostalih, nego dubokoj, istreniranoj pažnji koja je uložena u oblikovanje svakog aspekta knjige, od tretmana fotografskog materijala do teksta i njihovih odnosa.

Kad je riječ o vizualnim identitetima, različitim njihovim aplikacijama, brendiranju, promotivnim materijalima i sličnome, budući da se tu radi o integralnim, sistemskim rješenjima, teško je izdvajati neke karakteristične pristupe, ali moguće je sagledati konture onog za što se sve dizajniraju. Glavni naručitelji, barem prema zastupljenosti na izložbi, su opet kulturne institucije (galerije, muzeji, kazališta), proizvođači craft alkoholnih pića, restorani brze prehrane, bistroi i elitni restorani, filmski festivali, festivali elektroničke glazbe, turistički smještajni objekti, lokalni marketi, nekoliko bitnih memorijalnih i arhitektonskih investicija lokalnog ili nacionalnog značaja, vrtići za pse itd. Najfluidniji su svakako identiteti festivala i sličnih manifestacija, koji se očito često (iako ne uvijek) grade tako da ih se svake godine gotovo iz temelja presvlači, tako da im jedina fiksna točka ostaje logo, koji sam nerijetko igra marginalnu ulogu. Rigidnu sistematičnost najčešće ćemo naći kod dizajna za tvrtke i institucije (uz neke zanimljive iznimke), dok je kod novih malih brendova širom tržišnog spektra najčešće riječ o nekoj vrsti naracije.

Ako paralelno gledamo i Ambalažu (te se dvije kategorije na više mjesta preklapaju), doći ćemo do radosnog zaključka kako je dizajnersku imaginaciju u posljednje dvije godine nastanio vrlo raskošan životinjski svijet. Na ilustracijama smo razabrali ribe, papige, bikove, štenad, zmije, različite vrste mačaka, kopitara i peradi, glavonošce, zečeve, plave psine i druge, stvarne i fantastične životinje. Klijenti su većinom domaći mali i srednji vinari, proizvođači maslinovog ulja, proizvođači craft pića, mali i veći glazbeni izdavači, farmaceutske i kozmetičke tvrtke, proizvođači ili naručitelji tradicionalnih delicija i gastronomskih suvenira. Treba istaknuti i kako se među svim tim „finim“ stvarima našao i jedan prehrambeni proizvod široke potrošnje, u pravom smislu – brašno. Raspon je ovdje doista širok, a takva je i lepeza stilskih razlika. Teško je generalizirati, ali sudeći prema radovima koji su prošli selekciju - kod alkohola i maslinovih ulja češća su tipografska ili krajnje minimalistička rješenja, dok upliv ilustracije i maksimalističkog pristupa signalizira ili pokušaj diferencijacije u odnosu na konkurenciju, ili okretanje prema mlađim konzumentima. U nekim rješenjima ima i hvalevrijednih pokušaja da se iza prividnog minimalizma sakrije i dublja priča koja angažira pažnju korisnika. Općenito, s izuzetkom pakiranja muzičkih izdanja i nekoliko drugih iznimaka, ključne riječi koje bitno određuju i vizualnu komunikaciju su ekološka i prirodna proizvodnja, prirodno i kulturno nasljeđe, te hommage lokalnim ili obiteljskim tradicijama... Puno se puta u ovom tekstu spominjala tipografija, s dobrim razlogom, jer je u posljednjih desetak godina njeno oblikovanje i primjena, zahvaljujući kvalitetnoj edukaciji u tom području na dizajnerskim studijima u Hrvatskoj, u značajnom kvalitativnom uzletu. Iz istog razloga više se puta predlagalo uvođenje posebne kategorije za tipografiju, međutim u području oblikovanja tipografskih pisama ipak i dalje svjedočimo gotovo apsolutnoj dominaciji svega nekoliko najistaknutijih autora koji surađuju jedni s drugima i teško da imaju ozbiljnu konkurenciju u tome što rade.

Kategorija Dizajn u digitalnim medijima / Dizajn interakcija u ovom je izdanju izložbe prilično tanka što se tiče broja predstavljenih radova, koji jedva doseže dvije znamenke, a kad je riječ o prisutnosti bilo kojeg oblika interakcije (jer kategorija uključuje i dva promotivna videa i televizijsku špicu) i taj broj pada na jednoznamenkasti. Teško da se iz ove selekcije može zaključiti išta objektivno o stanju dizajna u digitalnim medijima i dizajnu interakcija u Hrvatskoj danas, iako je što se tiče estetske atraktivnosti i tehničke izvedbe ona u svim slučajevima besprijekorna, a čak su i konteksti iza nje respektabilni – rad za nacionalnu televizijsku kuću, uglednu visokoškolsku ustanovu, jedan izložbeni blockbuster, dva velika proizvodna brenda, internacionalna digitalna slovolivnica, jedan nov i atraktivan muzej, jedna nacionalna kazališna kuća i jedna županija. Mogućih razloga za ovako slab odaziv je više: od toga da je dizajn web sjedišta, aplikacija i interaktivnih sučelja zapravo često integralan dio širih projekata koji su rasprostrti po nekoliko drugih kategorija na izložbi, preko činjenice da developeri nisu nužno i dizajneri i ne vide sebe uvijek kao dio iste scene, do možda najvažnijeg razloga – toga da je izložbeni format vjerojatno najgori način za prikazati većinu produkcije u ovom području. Do prije 15-ak godina bilo je atraktivno vidjeti u izložbenim prostorima računala na kojima posjetitelji nešto klikaju i gledaju, ali, budimo realni, kao što danas nitko više ne telefonira u telefonskim govornicama tako nije razumno ni očekivati da će ljudi čiji su čitavi životi u njihovim pametnim telefonima uopće razumjeti, a kamoli izvoditi ovu arhaičnu koreografiju.

Produkt dizajn zadržao je sličnu razinu vitalnosti i strukturu odnosa koju ima tijekom posljednjih sedam ili osam godina. Stabilan mu oslonac i dalje čini domaća i regionalna industrija namještaja koja još uvijek broji svega nekoliko ozbiljnih proizvođača, ali čiji asortiman raste, pa tako raste i broj suradnji s dizajnerima. Ova izložba bilježi i nekoliko uspješnih suradnji sa stranim tvornicama kakve su prethodnih godina, ne računajući zemlje regije, bile puno rjeđe. Svojevrsnu protutežu još uvijek im čine samoinicirani proizvodi, odnosno mali dizajnerski brendovi, ali ovaj dio produkcije (obično u području dizajna namještaja i rasvjetnih tijela), unatoč svojoj kontinuirano visokoj javnoj vidljivosti, izgleda da u stvarnosti ipak blago stagnira – dizajneri su oprezniji s ulaskom u avanture te vrste, proces od početka dizajniranja do izlaska na tržište je mukotrpan i dugotrajan, značajan problem predstavlja i nalaženje financiranja, a izgleda da ni prilike koje pružaju platforme za grupno financiranje ipak nisu dosežne svakome te iziskuju značajne napore na više frontova, na koje su rijetki zaista spremni. Bez obzira na to što su se uvjeti za rad itekako popravili u odnosu na situaciju prije samo desetak godina, biti produkt dizajner i danas prvo znači biti hrabar, nametljiv i ustrajan. Nekoliko radova u ovoj kategoriji posljedica su manjih ili većih investicija lokalnih zajednica i velikih kompanija, a zanimljivo je i da su se tu našla dva proizvoda koje su, pod mentorstvom, razvili studenti dizajna u sklopu eksperimentalnog edukacijskog projekta koji su zajednički vodile regionalne dizajnerske organizacije i proizvodne tvrtke.

Ako negdje treba tražiti stvarno velike investitore, uvijek ih ima među projektima u kategoriji Prostorne i grafičke intervencije i sistemi. Novi korporativni poslovni centri, stambeni blok, veliki i nešto manji turistički objekti, cijela jedna zračna luka, gradski akvarij, lokalna povijesna arhitektonska baština, sportski i IT kamp – svi ti sadržaji trebaju kvalitetnu signalizaciju, prostornu grafiku, piktograme, cjeloviti dizajn interijera ili sve to zajedno. Tu je riječ o nekima od najkompleksnijih, pa i najprestižnijih dizajnerskih zadataka u kojima je stupanj odgovornosti visok, kao i potreba za tijesnom kreativnom suradnjom s drugim stručnjacima, primjerice arhitektima. Iako ima studija i dizajnera koji su se specijalizirali za ovaj tip poslova, zapravo je zanimljivo pratiti i kako oni dizajneri koji su do jučer radili u nekom potpuno drugom području, primjerice kulturi, pristupaju rješavanju ovih zadataka. Timski rad, a naročito međusobni dijalog i otvaranje prema iskustvima kolega iz drugih disciplina, stvara nove vrijednosti i vrlo često pomaže dizajnerima da otkriju neke rakurse kojih dotad nisu bili svjesni, što se onda logično prelijeva i na njihovu praksu u drugim područjima dizajnerskog djelovanja. Budući da je ta praksa suradnji u posljednjem desetljeću dobro uhodana, čak i u okvirima ovakvih zahvata za koje se obično pretpostavlja da počivaju na rigidnim hijerarhijama i dogmama, nađe se prostora za neki oblik rizika, dobre intuicije i inovacije. Tu je i nekoliko sjajnih izložbenih postava iza kojih mahom stoje autori koji već imaju solidan temelj iza sebe u projektiranju takvih prostora i iskustava, a imaju i povjerenje i integritet da ravnopravno razgovaraju s kustosima. Tko su tu klijenti? Jedna velika korporacija, a ostalo pretežno javni muzeji. Manji izložbeni prostori i manji projekti te vrste teško da imaju šanse, često nemaju ni sredstava da angažiraju dizajnera, a i kad ga angažiraju nemaju budžet s kojim bi dizajner napravio išta što bi konkuriralo muzejskoj izložbenoj mašineriji. Pa ipak, jedan takav postav i nekoliko manjih urbanih intervencija jesu realizirani, vjerojatno jer iza njihove organizacije stoje upravo dizajneri.

Svi izloženi radovi u profesionalnoj kategoriji Modnog / odjevnog dizajna ove godine su samoinicirani radovi, odnosno proizvodi malih modnih dizajnerskih brendova. Nisu pretjerano jedinstveni u tome što imaju za reći, ali čini se da imaju za reći puno toga o svemu – licemjerju modne industrije, umreženom društvu i društvenim mrežama, opskurnim supkulturama, fluktuirajućim identitetima, slobodi, masovnoj potrošnji i mnogim drugim stvarima, pri čemu je ova intelektualna dimenzija mode još izraženija uđemo li među studentske radove. Karakterizira ih također i sklonost eksperimentu s materijalima i tehničkim postupcima, no posebno su zanimljivi koncepti recikliranja i rekombiniranja, sada već ne toliko materijala, nego čitavih modnih stilova, jezika i kodova. Vidljivo izostaje bilo što što bi barem nalikovalo „običnom“ odjevnom dizajnu, konfekciji, funkcionalnim uniformama ili radnim odijelima.

Iako okuplja niz redom fantastičnih radova, čini se da prije dvije godine uvedena kategorija Cjeloviti projekt / proizvod stvara više nesporazuma nego reda. Kad je uvedena, predviđena svrha bila joj je da istakne one projekte koje odlikuje neki vid interdisciplinarnosti ili koji objedinjuju kvalitetno dizajnersko razmišljanje s više različitih aspekata, u više različitih područja koja zajedno čine jednu, integralnu cjelinu. Međutim, u praksi se pokazalo da ili ova kategorija nema smisla, ili ima daleko više smisla nego većina drugih, doista je teško reći što od to dvoje. Za dobro dizajniran „proizvod“, o čemu god se radilo, trebalo bi se, idealno, podrazumijevati da je jednaka pažnja posvećena i oblikovanju produkta i njegovom vizualnom identitetu, ambalaži, ekstenziji njegove prisutnosti na webu, konceptualnoj, tehnološkoj ili društvenoj inovaciji koju donosi itd. Svi radovi, ili pojedinačni segmenti projekata predstavljeni u ovoj kategoriji, bez ikakvog bi problema svojom kvalitetom konkurirali svemu drugom u kategorijama dizajna vizualnih komunikacija, produkt dizajna, koncepta, prostornih intervencija, digitalnih medija, a u nekim slučajevima bi se i radovi koji sada stoje u tim kategorijama, bez ikakvih problema mogli preseliti u ovu, budući da i sami uključuju slične vrste suradnji i sinergija koje ova kategorija implicira. Naime, nijedno dizajnersko rješenje ne može se razumjeti niti kvalitetno vrednovati bez da ga se sagleda kao integralni dio cjeline kojoj pripada.

Sličan problem, ali i karakterističan sadržaj, donekle se prelijeva i u posljednju kategoriju, Koncept, inicijativa, kritički dizajn, s tim da je ona od početka (ranije se zvala Koncept) unutar donekle jasnih kontura zapravo služila i tome da se otvori prostor za neke nove i drugačije pojave, za nešto što je teško jednoznačno kategorizirati. Ovaj prostor je vrijedilo otvoriti zato što bi nam inače promaknule neke izuzetno zanimljive stvari, onkraj nerealiziranih koncepata i tzv. „osobnih“ dizajnerskih radova kojih i dalje ima i koji sa sobom donose ponekad zaista prijeko potreban dašak samorefleksije, kritičkog razmišljanja i humora. Na primjer, rasvjetljava nam se činjenica da dizajneri pišu knjige, da izložbe ne samo oblikuju nego ih i u pravom smislu kuriraju oplemenjujući jednu drugu profesiju nečim drukčijim, svježijim i novim, da projektiraju sustave koji bi mogli pomoći da neke stvari u društvu bolje i pravednije funkcioniraju, ili da zamišljaju kako bi neki postojeći sustavi mogli izgledati u jednoj boljoj budućnosti. Neki će u ovome prepoznati ono što se u posljednje vrijeme obično naziva „spekulativnom dizajnerskom praksom“, koja je i kod nas (zasad osobito u okviru visokoškolskog dizajnerskog obrazovanja) upravo sada važna i vruća tema te se diskurs o njoj zahuktava i gubi onu naivnost koju je možda imao na početku. A to je važna priča koja će se nastaviti. Jer što je drugo pred nama, i što nam je drugo preostalo osim budućnosti?

 

izvor: Pregled hrvatskog dizajna 1718; tekst: Marko Golub