Ivana Borovnjak: "Hrvatska dizajnerska scena raste i razvija se neovisno o postojanju nacionalne strategije dizajna"

Tekst je napisala Ivana Borovnjak, predsjednica Hrvatskog dizajnerskog društva, kao uvodnu riječ u Pregledu hrvatskog dizajna 1516 izdanom povodom bijenalne Izložbe hrvatskog dizajna održane 2016. godine.

Ovaj tekst nudi veoma brz i djelomičan osvrt na zbivanja u i oko hrvatskog dizajna u posljednjih nekoliko godina kroz teme bijenalne izložbe, poziciju dizajna u kontekstu nacionalnih politika i kraći pregled zbivanja na hrvatskoj dizajnerskoj sceni putem programa koje provodi Hrvatsko dizajnersko društvo. Čini to u prvom redu s namjerom da u budućnosti posluži kao svojevrstan okvir za detekciju stanja u hrvatskom dizajnu i njegovih promjena tijekom vremena, kao što su to ranijih godina činili tekstovi kataloga prethodnih bijenalnih izložbi. I ova 9. bijenalna izložba hrvatskog dizajna, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva, ne može u potpunosti pobrojati što se na hrvatskoj dizajnerskoj sceni zbivalo u protekle dvije godine. Selekcijom je nemoguće obuhvatiti sve. Jedan od razloga je taj što je dizajn u Hrvatskoj – pogotovo onaj reduciran na image-making, a manje onaj fokusiran na primjenu dizajna kao konceptualne ili strateške discipline – zahvatio proces hiperinflacije, a hrvatski su dizajneri, posebno u području vizualnih komunikacija, izbrusili zanat do mjere da većina produciranog doseže zavidnu razinu vizualne pismenosti. Drugi razlog vjerojatno leži u činjenici da uspostavljena kategorizacija, unatoč svojoj širini, i dalje ograničava prijavu pojedinih radova, koji bi se u protivnom možda našli na nekoj drugačije koncipiranoj izložbi. Unatoč diskusiji koja se razvila unutar radne skupine za bijenalnu izložbu (Ivana Borovnjak, Vanja Cuculić, Marko Golub, Izvorka Jurić, Zlatko Kapetanović, Igor Manasteriotti, Ira Payer, Nikola Radeljković, Zlatka Salopek), zaključeno je da njezin format za sada ne treba mijenjati, već samo proširiti postojeću kategorizaciju. Tako izložba osim već prije uspostavljenih kategorija dizajna vizualnih komunikacija, dizajna u digitalnim medijima i dizajna interakcija, produkt dizajna, modnog dizajna, dizajna prostornih i grafičkih intervencija i sistema, obuhvaća i nekoć ukinutu kategoriju dizajna ambalaže, kategorija dizajna koncepata proširena je na koncepte, inicijative i kritički dizajn, a uvedena je i nova kategorija cjeloviti proizvod. Selekcijska komisija u sastavu Iva Babaja, Andrej Filetin, Marko Golub, Silva Kalčić, Gjuro Korać, Mladen Orešić i Koraljka Vlajo odabrala je ukupno 213 radova u navedenim profesionalnim i studentskim kategorijama.

Unatoč ovim promjenama, činjenica je da je unutar naglo ekspandirajuće profesije dizajna nemoguće uspostaviti posve jasnu kategorizaciju i pobrojati sve pismene dizajnerske radove na sceni, što pitanje mijenjanja formata ove izložbe kakvu poznajemo od 1999. godine ostavlja otvorenim za blisku budućnost. Kao jedan od brojnih mogućih pristupa njezine revizije, mogao bi poslužiti aktualni primjer Bijenala industrijskog oblikovanja (bio50, mao, Ljubljana, 2014. godine) u kustoskoj koncepciji Jana Boelena, koju slijedi i ovogodišnje izdanje te izložbe. Taj je primjer odlično pokazao kako se neka tradicionalna izložba prilagodila suvremenim izazovima dizajnerske prakse kroz rad većeg broja interdisciplinarnih timova na aktualnim temama, slijedeći načela kolaborativnosti i participativnosti. Projekt sa sličnom metodologijom možda bi i u hrvatskom slučaju predstavljao poticaj za rješavanje nekih javno artikuliranih društvenih problema, doprinio jačanju unutarnje kohezije dizajnerske scene putem ideje kolektivnog stvaranja, ali i mogućnosti za jasnije shvaćanje ekspandirajućeg pojma dizajna u široj javnosti, koji se danas, osim na proizvodnju fizičkih predmeta i značenja, odnosi na razvoj organizacijskih struktura, rješavanje socijalnih problema, interakcija, usluga i doživljaja. Činjenica jest i da se hrvatska dizajnerska scena u posljednje vrijeme heterogenizirala. Uz tradicionalne izložbe dizajna kao što su Zagrebački salon ili ZGRAF, dizajnerski radovi izlažu se i zastupljeni su na festivalima i izložbama kao što su Dan D, Tjedan dizajna, Design District, redoviti galerijski program HDD galerije, što ostavlja mjesta da se u budućnosti različita područja dizajna predstavljaju prvenstveno na takvim mjestima, a bijenalna izložba razvije u smjeru koji bi bio nešto progresivniji od izložbe revijalnog tipa.

Unatoč općoj inflaciji tog dizajna, čini se kako neki jasan pravac za sustavnu implementaciju i razvoj dizajna na nacionalnoj razini u Hrvatskoj još uvijek ne postoji. Većinski je tome zaslužno sada već trajno stanje diskontinuiteta u političkom životu zemlje, te isto tako trajno stanje krize hrvatskog gospodarstva i kulture, koji bi prema prirodi stvari trebali činiti okvir dizajnerskog djelovanja. Tako je prva rečenica teksta uvodnika kataloga Izložbe hrvatskog dizajna 02 iz 2001. godine, ovogodišnjeg dobitnika nagrade za životno djelo HDD-a, Željka Borčića – Velik dio hrvatskih praktičara dizajna barem u teoriji dobro razumije pravu bit svoje profesije, a hrvatska politika i gospodarstvo tek trebaju prepoznati strateške vrijednosti dobrog dizajna (Željko Borčić, Godišnjak Izložbe hrvatskog dizajna, Hrvatsko dizajnersko društvo, Zagreb, 2002. ) – u velikoj mjeri i dalje aktualna.

Premda već bezbroj puta napisano, možda nije nepotrebno još jednom redom utvrditi kako se na nacionalnoj razini percipira dizajnerska profesija i što se u posljednjih nekoliko godina zbivalo po pitanjima uključivanja dizajnerske profesije u nacionalne politike. Prije svega, poražavajuća je još uvijek nepromijenjena klasifikacija dizajna unutar nacionalne klasifikacije zanimanja. Primjerice, prema analizi Profila sektora umjetnosti (Danijela Domljan, Profil sektora umjetnost, Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava, Zagreb, 2014.), primijenjena umjetnost (dizajn!) i dalje se klasificira kao jedan od podsektora sektora umjetnosti. Još 1983. godine tadašnje Društvo dizajnera Hrvatske odcijepilo se od ULUPUH-a upravo zato da bi svjesno podcrtalo nužnu razliku pojmova dizajna i primijenjenih umjetnosti. Navedena klasifikacija doduše detektira dizajn kao ključno zanimanje podsektora primijenjenih umjetnosti (dizajna), ali u istoj klasifikaciji navodi, primjerice, zanimanja medičara i voskara ili dekoratera. Stoga ne čude poprilično poražavajuće statistike vezane za udio dizajna u hrvatskoj privredi. Dizajn kao medijacijska aktivnost između polja umjetnosti, znanosti, ekonomije i tehnologije možda bi se trebao izdvojiti kao poseban sektor ili kako sugerira zapadnoeuropska praksa, kao jedan od sektora unutar kreativnih i kulturnih industrija, pritom imajući na umu, kako piše Dejan Kršić, da treba preuzeti, ono što se pokazalo dobrim i što se u našem kontekstu može provesti, što ima kulturnog, društvenog, ekonomskog smisla i opravdanja, a pokušati izbjeći zamke i pogreške (npr. korištenja kulture kao sredstva gentrifikacije divljih zona koje onda preuzima “poduzetnički” kapital i inicijalne produktivne kulturne sadržaje brzo nadomješta isključivo komercijalnom zabavom i potrošnjom) - Dejan Kršić, Traumatično mjesto kulturnih industrija, Kulturpunkt, 2011.

U tom smislu izrađena je nulta studija Mapiranje kreativnih i kulturnih industrija u RH (Ivana Rašić Bakarić, Katarina Bačić, Ljiljana Božić, Ekonomski institut, Projektna studija Mapiranje kreativnih i kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj, str. 128 – 137, Naručitelj istraživanja: Hrvatski klaster konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija., Zagreb, 2015.), koju je naručio Hrvatski klaster konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija (HKKKKI), a izradio Ekonomski institut u Zagrebu, a koja dizajn promatra iz pozicije jednog od dvanaest podsektora kreativnih i kulturnih industrija. Podaci dobiveni ovom studijom također ne daju posve točan uvid u stanje dizajna. Naime, realan broj ljudi koji se bave dizajnom teško je detektirati jer dizajn prakticira velik broj ljudi koji nisu stekli formalno obrazovanje, velik broj ih još uvijek svoju djelatnost obavlja unutar zone “sive ekonomije”, a otvaranje područja dizajna daje naslutiti da se tim područjem ili alatima dizajna počinje baviti sve veći broj ljudi kojima to nije primarna profesija. Uopće, ovakvu disciplinu teško je moguće kvantificirati premda se danas to očekuje od svih područja ljudskih djelatnosti. Osim statističke analize, studija relativno jasno sažima aktivnosti Hrvatskog dizajnerskog društva i Hrvatskog dizajn centra (HDC) po pitanju odnosa dizajna i javnih politika u RH. Unatoč brojnim naporima obje institucije, ali i drugih strukovnih udruga i edukativnih institucija u području dizajna, od početka 2000-ih do danas niti jedan pokušaj implementacije sektorskih ili nacionalne strategije dizajna u akcijske planove svih dosadašnjih vlada od osnivanja RH nije realiziran. Posljednja inicijativa HKKKKI s kraja 2015. godine, nakon izrade nulte studije, imala je za cilj dublje detektirati i analizirati stanje pojedinih podsektora s ciljem izrade Strategije kreativnih i kulturnih industrija RH. Unatoč suglasnosti sedam tadašnjih ministarstava, ta je ideja naglo pala u zaborav istoga trena kada je upravljanje državom preuzela nova Vlada. Tako dokument analize sektora kao rezultat rada radne skupine pod vodstvom Koraljke Vlajo, kao i oni ostalih jedanaest podsektora, čekaju bolja vremena.

Dizajn bi se kao interdisciplinarna djelatnost, osim u takvom strateškom dokumentu i akcijskim planovima, trebao naći u strategijama još barem nekoliko ključnih sektora, a sasvim sigurno u gospodarskoj, turističkoj i strategiji razvoja poduzetništva. Za ilustraciju, Strategija turizma RH spominje dizajn najčešće u kontekstu dizajna web-stranica turističke zajednice, odnosno dizajna smještajnih kapaciteta, a manje kao strateški ili razvojni alat. Kao takav, dizajn se uglavnom spominje u kontekstu drvoprerađivačke i prehrambene industrije, tekstilne industrije i brodogradnje. Uloga sektora dizajna u održivom razvoju društva, urbanom planiranju, javnom zdravstvu, prometu, javnoj upravi, socijalnoj skrbi, inkluziji marginaliziranih skupina i očuvanju okoliša zapravo je zanemariva, a primjeri dobre prakse, premda postoje, su rijetkost. Od većih javnih natječaja tog profila u posljednje četiri godine može se izdvojiti tek nekoliko relativno uspješnih primjera: implementacija dizajna vizualnog identiteta Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Studio Hamper, 1. nagrada) u kojemu je hdd imao savjetodavnu ulogu, te realizacija idejnog rješenja stanice za brzo punjenje električnih vozila Leaf (Offstudio – Ana Banić Gottlicher, Maša Vukmanović i suradnici, 2. nagrada) u organizaciji HDD-a. Nekih se primjera nerado sjećamo. U takve sigurno spada i natječaj Ministarstva unutarnjih poslova za dizajn novih registarskih pločica RH. Taj je natječaj raspisan na inzistiranje struke i proveden u suradnji s HDD-om. Odabrano prvonagrađeno rješenje (autorski tim: Nikola Đurek, Damir Bralić, Andrija Mudnić, Luka Reicher, Boris Ljubičić) nikada nije realizirano, jer dizajneri nisu pristali na kompromise u izvedbi koji su uključivali suštinsko mijenjanje idejnog koncepta rješenja. Taj slučaj, kao i slučaj u potpunosti neuspjelog natječaja za kreiranje vizualnog identiteta hrvatskog turizma u organizaciji Hrvatske turističke zajednice, možda najbolje opisuje duboko nerazumijevanje i nemogućnost komunikacije između dizajnerske profesije i državnih institucija.

Vidljiv je i nedostatak natječaja, a još više kvalitetno raspisanih natječaja i općenito kvalitetnih suradnji dizajnera s većim gospodarskim subjektima. Trenutno je moguće izdvojiti tek nekoliko uspješnih primjera. Primjerice, natječaj za dizajn ojastučenog namještaja tvrtke Prostoria 2011. i 2012., koja je realizirala većinu nagrađenih rješenja, te natječaj za dizajn Startas jesen/zima kolekcije 2014/15 tvrtke Borovo koja, unatoč dobrim namjerama, u nedostatku vlastite jasne strategije nije do kraja realizirala i implementirala nagrađena rješenja. Oba natječaja su organizirana u suradnji s HDD-om. U namjeri da se stvori povoljnija komunikacijska platforma između proizvođača i dizajnera, hdd je unazad dvije godine započeo s provedbom neformalnih edukacijskih radioničkih i rezidencijalnih programa u okviru eu projekata Balkanska dizajnerska mreža (BDN, Kreativna Europa) i Dizajn u praksi (Practicing Design, Erasmus+) u suradnji s proizvodnim subjektima, s ciljem stvaranja metodologije koju bi, uz manje modifikacije u odnosu na kontekst, bilo moguće provoditi s različitim gospodarskim subjektima.Upravo iz tog nedostatka komunikacije dizajna i gospodarskog sektora uslijed rapidnoga pada proizvodnje kao posljedice tranzicijske politike rasprodaje javnih poduzeća, odnosno prijelaza iz socijalističkog u neoliberalni model, čini se kako raste broj dizajnera koji se priključuju novoj poduzetničkoj kasti, osobito u području produkt dizajna i novih tehnologija, putem različitih oblika start-upova. Ti isti dizajneri suočeni su s deficitom znanja i vještina u poslovnom i poduzetničkom okruženju, koja su u principu rezervirana za zvanja menadžera u dizajnu, pa kao da privremeno rješenje jedne situacije za njih znači i pojavu novih problema. Posljednjih mjeseci u dizajnerskim se krugovima često spominje privatna inicijativa Veleučilišta VERN koja je na osnovi detekcije ovog stanja odlučila pokrenuti studij Poduzetništva u dizajnu kao jedan od mogućih odgovora na ovaj problem. Kako će ga organizirati i kakav će utjecaj takav studij imati na dizajnersku scenu, tek ćemo vidjeti.

Dizajn u Hrvatskoj najčešće ipak kvalitetnije egzistira u granicama domene kulture, a njegova reprezentacija često ovisi o naporima i kontinuiranom zalaganju pojedinaca. Velik broj izložbi tako je realiziran uz podršku Ministarstva kulture, posebno službe za međunarodne odnose. Između ostalih i gostujuća izložba suvremenog hrvatskog dizajna In a Nutshell, kustosice Koraljke Vlajo, koja je u svom drugom izdanju ove godine gostovala u designforumu u Beču, a već se planiraju i gostovanja u 2017. godini. U suradnji s MINK-om realiziraju se i veći internacionalni programi predstavljanja hrvatskih dizajnera i umjetnika međunarodnoj publici, kao što su gostovanja na Praškom kvadrijenalu – Intangible u kustoskoj direkciji Marka Goluba, Nikole Radeljkovića i Igora Ružića (2015.); kustoska koncepcija Spekulativnost Ivice Mitrovića i Olega Šurana za XXI. Milanski trijenale dizajna (2016.); izložba Utopijski kolektiv autorice Maše Milovac za 1. Londonski bijenale dizajna (2016.), serija gostovanja izložbe mladih regionalnih dizajnera Common Grounds u suradnji s partnerima Balkanske dizajnerske mreže (HDD, Public Room, Mikser) na značajnijim regionalnim festivalima i sajmovima (One Design Week, Vienna Design Week, Istanbul Design Week, IMM Köln), Izložba nagrađenih radova 1314 i Izložba Bogdana Budimirova u sklopu mjeseca dizajna u Grazu, Izložba Dejana Kršića u sklopu FLUID dizajn foruma u Cetinju. Izlaganja recentnih izložbi u produkciji hdd galerije u posljednjih su se nekoliko godina ustalila u većim hrvatskim gradovima – Splitu (Dizajnerice 1930. – 1980. – Maja Kolar, Maša Poljanec; Dizajniranje SC-a – Dario Dević, Hrvoje Živčić; 1314; Bogdan Budimirov; Bilić_Müller u MKC-u), Rijeci (Objekti opasnih namjera – Nikola Bojić, Damir Prizmić u Galeriji Filodrammatica), Puli (Ruta u Puli u HUIU galeriji), Rovinju (Čitaj dizajn – Dejan Dragosavac Ruta, Dani komunikacija; Grupa, Hotel Lone). Takva praksa dobra je ne samo radi predstavljanja dizajnerskih radova široj publici već i radi aktivacije spomenutih manjih gradova s ciljem decentralizacije dizajnerske scene.

Redovan galerijski program HDD-a posljednjih je nekoliko godina pod vodstvom voditelja galerije Marka Goluba zaslužio respektabilan status na hrvatskoj kulturnoj sceni jer, pored prezentacije radova istaknutih domaćih i stranih dizajnera, služi kao svojevrstan generator novih projekata i poligon za javnu diskusiju unutar pratećeg diskurzivnog programa. Osim redovitog galerijskog programa i organizacije većih kolektivnih prezentacijskih izložbi kao što je i ova bijenalna, HDD redovito već sedam godina organizira i Međunarodni festival dizajna Dan D, čiji se format i fokus mijenjaju, ovisno o programskoj direkciji koja se s njime razvija i raste. Zamišljen prvih godina prvenstveno kao platforma za izlaganje mladih autora i njihovo povezivanje s gospodarskim sektorom, festival je u posljednje četiri godine od prvenstveno prezentacijskog postao mjesto problematiziranja aktualnih tema. Godine 2013. organiziran u napuštenom prostoru tvornice željezničkih vozila Gredelj bavio se temom dizajna u širem kontekstu grada – Dizajn i grad, zatim 2014. godine temom širenja granica profesije – Design Borderline u zgradi napuštene austrougarske bolnice u Vlaškoj ulici u Zagrebu, a 2015. godine aktualnom temom arhiviranja, odnosno šire, diskontinuiteta u praćenju povijesti dizajna pod temom Arhiv dizajna. Ove godine festival je po treći put promijenio generalnu direkciju, preselio u prostor Pogon Jedinstvo na Savi te se u prvenstveno konferencijskom formatu bavio aktualnom temom Otvoreni dizajn. Upravo ta fluidnost i promjenjivost učinili su ovaj projekt drugačijim i dugoročno značajnijim od klasičnih izložbi dizajna, pa ga od sada po prvi put vode ljudi koji su još u vrijeme studiranja na njemu predstavljali svoje prve projekte, između ostalih Karla Paliska, Petra Milički, Dario Dević, Lana Grahek, Sven Sorić.

Čak su i javni natječaji u dizajnu u polju kulture, za razliku od ostalih javnih potreba ili privatnih gospodarskih inicijativa, mnogo uspješniji. Tako je u posljednjih nekoliko godina u organizaciji HDD-a uspješno proveden velik broj natječaja i implementiran niz prvonagrađenih dizajnerskih rješenja, primjerice dizajn vizualnog identiteta Muzeja Apoksiomena (Luka Predragović), dizajn vizualnog identiteta Grada Rijeke kao Europske prijestolnice kulture (Oleg Šuran, Jelena Perišić), dizajn vizualnog identiteta, u međuvremenu ukinute, Zaklade Hrvatska kuća (Matea Bronić, Tin Kadoić, Maša Milovac), dizajn vizualnog identiteta, signalistike i postava zbirke Lipa pamti (Damir Gamulin, Antun Sevšek). Ovi uspješni primjeri rezultat su sustavno razvijane natječajne metodologije i čine podlogu za dovršetak dokumenta Pravilnika o natječajima u dizajnu u realizaciji Mirne Ptiček i suradnika. Pravilniku o natječajima prethodio je i dovršetak izrade dokumenta Smjernice za izračun cijena djela dizajna, koji je uz brojne suradnike i unutar nekoliko radnih skupina sastavljenih od istaknutih članova HDD-a, konačno dovršila trenutna članica upravnog odbora HDD-a Zlatka Salopek.

Iz svega navedenog jasno je da hrvatska dizajnerska scena raste i razvija se neovisno o postojanju nacionalne strategije dizajna. Istovremeno nekoliko snažnih obrazovnih institucija – Studij dizajna u Zagrebu, DVK IMAS u Splitu, perspektivni Odjel za medijski dizajn Sveučilišta Sjever u Koprivnici – obrazuje buduće mlade profesionalce. Dizajnere više ne muči toliko pitanje afirmacije struke u široj javnosti, odnosno nemogućnost komunikacije s tijelima javne uprave, jer se čini da su svoj status u društvu izborili i bez toga. Čini se da ih više muči pitanje odnosa prema dosezima i mogućnostima vlastite profesije, barem koliko se može naslutiti iz rasprava javno aktivnih dizajnera. Muči ih i pitanje komunikacije unutar same zajednice, koja je uslijed spomenute heterogenizacije izgubila jednom uspostavljenu koheziju iz vremena kada se u Hrvatskoj ova profesija tek počela formirati. Takvoj se situaciji možda može doskočiti formiranjem većeg zajedničkog interesa od kojega bi profitirala čitava scena, a kakav bi primjerice bio utopijski projekt muzeja dizajna, istraživački centar za dizajn ili naprosto gore predstavljen koncept participativne izložbe u službi rješavanja nekog zajedničkog problema. Jedno je izvjesno. Uslijed društvene i političke situacije u kojoj je jedina sigurnost upravo ta da sigurnosti nema, čini se da su se hrvatski dizajneri naučili snalaziti, možda i bolje od svojih inozemnih kolega koji se tek uče nositi s novonastalom nesigurnosti koja uslijed rapidnih tehnoloških promjena, diktata slobodnog tržišta i nestabilne političke situacije polako zahvaća ostatak razvijenog svijeta. Tako je pozicija tog našeg višedesetljetnog zaostatka možda i svojevrsna prednost, jer našim dizajnerima ostavlja mogućnost za razvoj nekih novih održivih društvenih modela djelovanja.