Lana Cavar: "Hrvatski dizajn i dalje ostaje prilično marginaliziran"

Donosimo tekst koji je Lana Cavar pisala o radovima iz područja vizualnih komunikacija povodom Izložbe hrvatskog dizajna 0708.

Još 2003. jedan se dizajner usudio napismeno ustvrditi da “dizajna u Hrvatskoj ima”. Tu, za hrvatski dizajn vizualnih komunikacija veliku izjavu u katalogu izložbe 03, kolega je Kršić između ostalog opravdao i kontinuitetom strukovnih izložbi HDD-a. Dizajn i pripadajuće mu izložbe, kaže Kršić, nisu više “stvar slučaja”, već “nesreća u kojoj ima sistema”. Hrvatski dizajneri i dizajnerice, kako to Kršić tada opisuje, osim na strukovnim izložbama sistematizirani su i u školama koje pohađaju, na poslovima za koje su plaćeni te međunarodnim smotrama i publikacijama u kojima su redovito zastupljeni.

Ovogodišnji pregled aktualnog stanja u hrvatskom dizajnu vizualnih komunikacija, kao i ostale akcije koje je Hrvatsko dizajnersko društvo poduzelo, dokaz su ne samo da sistem postoji, već da je u tom smislu napravljen i korak više: “nesreća u kojoj ima sistema” profilirala se u struku. Stoga bismo sa sigurnošću mogli reći da dizajnerske struke u Hrvatskoj ima. No da li se i kako se dizajn događa unutar tog sistema, pitanje je na koje niti ovogodišnja selekcija nije dala odgovor bitno drukčiji od onog s ranijih izložbi.

Većini radova koji su pristigli na natječaj za selekciju izložbe 0708 nije nedostajalo profesionalne kvalitete. Napredak struke očit je u svakoj od kategorija selekcije vizualnih komunikacija. Osim što svjedoči da su dizajneri nedvojbeno vješti u svom poslu, selekcija ukazuje i na vrlo raznoliku distribuciju dizajnerskog djelovanja. Hrvatski grafički dizajneri vrlo su zaposleni dizajnirajući baš sve: od postava izložbi do grafika na skijama! U razmjerno mladoj hrvatskoj demokraciji rasplamsala se želja da se dizajnom obradi sve namijenjeno potrošnji i konzumaciji, bilo da je riječ o malim poduzetnicima, kulturnim institucijama ili velikim poslovnim subjektima.

No izvan te domene, hrvatski dizajn i dalje ostaje prilično marginaliziran - svijest o upotrebi dizajna očito postoji tek u onoj mjeri u kojoj je nešto potrebno prodati. Dizajn i dalje nije aktiviran kao intelektualna i inovativna disciplina koja se ne bavi nužno i samo rješavanjem komercijalnih i prezentacijskih problema nekog proizvoda ili usluge. Radovi koji bi na drugačiji način pozicionirali dizajnere i dalje, uz nekoliko iznimki, nedostaju na ovoj izložbi. Naime, dizajneri i dalje nisu pozvani da sustavno promišljaju identitet ove zemlje koja se želi nametnuti kao turistička destinacija, nisu interpolirani u državnu ili lokalnu kulturnu politiku, nisu prepoznati kao oni koji ne samo da mogu oblikovati proizvod - već kao oni koji ga mogu osmisliti. Dizajn školskih udžbenika još uvijek uglavnom ne podržava svoju osnovnu funkciju: učenje i čitanje, televizijska grafika neujednačena je i likovno jednostavna, a obilježavanje ulica i prometnica još nije niti prepoznato kao problem dizajna...

S obzirom na sve to, uloga suvremenoga hrvatskog dizajnera još bi neko vrijeme trebala ostati prosvjetiteljska. No koliko je takva funkcija dizajnera suvremena, te kako se hrvatski dizajner zaokupljen tržišno-prosvjetiteljskom misijom uopće može dovesti u odnos s aktualnim trenutkom u kojemu se dizajn danas, globalno gledajući, nalazi? Hrvatski, kao i svaki drugi dizajn danas, mogao bi se osvrnuti na problem hiperprodukcije, saturaciju vizualnog okoliša, konzumerizam, diktat trendova te postindustrijski trenutak u kojemu je potrebno propitati i iznova pokrenuti mnoge od etabliranih funkcija dizajna i dizajnera. Međutim, iz ovogodišnje je selekcije vidljivo da se hrvatski dizajn pasivno odnosi prema tim problemima.

To se ponajprije iščitava u tendenciji uljepšavanja koja dominira ovom izložbom — većina ideja ili koncepata podvrgnuta je “korekcijskoj metodi”, koja će sasvim pristojan dizajn učiniti još ljepšim. Taj postupak je unifikacijski te predstavlja opasnost za hrvatski dizajn jer ga udaljava od autentičnosti, doprinosi nezanimljivoj generičnosti, pa čak i neukusu. Primjer toga je pretjerana upotreba raznovrsnih produkcijskih mogućnosti te brojni simulakrumi, dosjetke i trikovi koji su se kod nekolicine domaćih dizajnera etablirali kao legitimna dizajnerska metodologija. Rijetki su pojedinci koji dizajn promišljaju pomoću elementarnih parametara struke, kao što su tipografija, kompozicija, format, medij... Upravo neki od najzanimljivijih autora na izložbi (primjerice Bilić-Müller, Dejan Dragosavac Ruta, Damir Gamulin Gamba) svoju autorsku zrelost potvrđuju osviještenim vladanjem temeljnim elementima dizajna te kontinuirano kvalitetnom izvedbom. Na izložbi je također potrebno istaknuti nažalost usamljene primjere angažiranoga dizajnerskog djelovanja, poput uredničko-dizajnerskih pothvata Dejana Kršića (posebice njegov angažman na monografiji dizajnera Mirka Ilića) te samoinicirane projekte Borisa Ljubičića, kao i samoinicirani projekt revitalizacije brenda tenisica Startas dizajnera Maura Massarotta.

Osim imena koja se redovito sreću na domaćim izložbama dizajna, ova izložba predstavlja i niz novih, vrlo zanimljivih mladih dizajnera i studenata dizajna koji se predstavljaju nekolicinom manjih, ali likovno i koncepcijski snažnim uradcima (Bačun-Bratović, Budor-Čule, Rafaela Dražić, Sanja Kuzmanović, Nikša Vukša...). Zbog njihove neopterećenosti postojećim dizajnerskim kontekstom na sljedećoj izložbi mogao bi se dogoditi zanimljiv susret već postojećeg s nekim novim hrvatskim dizajnom. Možda će upravo to ponuditi novi diskurs, manje usmjeren zanatskom i prosvjetiteljskom, a više angažiranom i kritičkom promišljanju dizajna.