Ante Tonči Vladislavić: "U svome širenju moda ruši i vlastita pravila"

U svom tekstu pisanom povodom Izložbe hrvatskog dizajna 0708 Ante Tonči Vladislavić osvrnuo se na kategoriju modnog i odjevnog dizajna.

Danas možemo reći da je sve moda i da je njen utjecaj globalno nezaustavljiv kao da se upravo u njenom krilu “oslobađa brzina’’ (Paul Virilio) širenja i miješanja utjecaja na način svojevrsnog meltingpota. S većim prisustvom modne materijalne i simboličke stvarnosti povećava se i broj pitanja, pa i jedna temeljna dilema: Je li modni dizajn na bilo koji način dizajn?

Samo pitanje nije bezazleno budući da aspekte mode prepoznajemo i u onim standardnim, ponešto “jasnijim” dizajnerskim kategorijama. Može se reći kako su svi materijalni i simbolički proizvodi jednog prostora u određenom vremenu određeni nekim dodirom “mode’’ čineći od njih srodne duhovne kategorije. Moda ih spaja na neki magičan način tako da aspekt Zeitgeista postaje vidljiv, naglašavajući ritmove promjena kao najvažnije čimbenike “oscilacija ukusa’’ (Dorfles).

Moda – to je promjena sama. Te promjene čine da se modna informacija širi brzo i daleko sudjelujući u ubrzanom procesu globalizacijske kulture. Ubrzana je i proizvodnja, difuzija i potrošnja modnog proizvoda. U svome širenju moda ruši i vlastita pravila, zaboravlja autore, mutirajući prvotnu ideju i stavljajući sam proces dizajna u pitanje. U takvoj situaciji svaki pojedinačni napor prema vlastitom i lokalnom stvaranju predstavlja značajan doprinos shvaćanju dizajna kao kulture.

Situacija u nas nije ništa drugačija. Tranzicija je, u ime nekih neartikuliranih koncepata, uglavnom devastirala postojeće kreativne i proizvodne resurse, a nove nije stvorila. Pravo je čudo da se pojavljuju dizajneri koji, iako s vidljivom aurom utopije, vide svoje mjesto u sasvim drugačijim dimenzijama, s drugačijim vizijama, u spoju s konkretnom realizacijom i poslovnom ambicijom. Velike su industrije uglavnom nestale, a one preostale pokušavaju se održati doradnim poslovima za strane naručitelje, a bez ikakva investiranja u dizajn. Nije im poznata struktura modnog sustava (fashion system) pa nije moguć nikakav utjecaj na modni dizajn i modnu stvarnost uopće. Pojavljuju se i neki novi, srednje veliki proizvođači koji ili podcjenjuju dizajn ili u njega uopće ne vjeruju. Ispada da je modni dizajn prisutan samo zahvaljujući postojanju obrazovanja modnih dizajnera.

Mnogi od diplomiranih zagrebački studenata uspješni su modni dizajneri, uglavnom izvan naših granica. Neki su uspješni modni dizajneri, zahvaljujući skromnijim zahvatima potrebnim da se započne i uspostavi modna proizvodnja, kao i mogućnosti rada u manjem kućnom studiju ili butiku, prisutni i na našem području. Nije nevažno da su vrlo brzo napravili primjetljiv uspjeh. Zanimljiv fenomen je izrazita podrška domaćih potrošača koji preferiraju takav, autorski i domaći proizvod. Osim visokog statusa kod kuće, neki od modnih dizajnera prisutni su i na stranom tržištu. Studio i dućan “I-gle’’ (dizajnerice Nataša Mihaljčišin i Tina Vrdoljak Ranilović) predstavljaju tandem dviju dizajnerica koje su tijekom deset godina uspostavile vlastiti stil. To je stil vidljivog identiteta, prepoznatljiv u naglašenim dekonstrukcijama oblika i zanimljivim akromatskim teksturiranjima materijala (pletivo).

Neki od predstavnika “zagrebačke modne škole’’ uputili su se na nastavak školovanja u inozemstvo nastojeći uspostaviti i razviti proizvodnju na razini prototipa za poznatog ili manje poznatog naručitelja. Tako je Sandra Aračić završila studij na Universität der Künste u Berlinu kolekcijom za završni ispit koja je završila u show roomu s nadom da će se plasirati na europsko tržište. U njezin je rad ugrađena estetika globalnog nomadizma, zajednička svim konzumentima mode kao kulturalnog koda, iznad trenutačnih pomodnih trendova. Rad Tomislava Mostečaka predstavlja istraživanje i realizaciju prototipa i dio je ispita za ulaz na Royal College of Art u Londonu, smjer muške mode, gdje je i primljen. I njegova je modna vizija na samome vrhu opći modnih stremljenja – koncipirana kao priča kojom se naglašava simbolička vrijednost samog artefakta. Ta priča je važna jer je na neki način ugrađena u artefakt dajući mu vrijednosti onkraj opće po-modne banalnosti.

Posebno zanimljiv dizajnerski proizvodi nastaju onkraj modnih sezonskih trendova. Riječ je o vrlo konkretnim dizajnerskim zadaćama za koje je potrebno dizajnersko istraživanje i promišljanje. Takve su narudžbe određene funkcijom i uvjetima rada. Radi se o radnoj i zaštitnoj odjeći određenoj vrlo specifičnim uvjetima rada gdje dizajnersko rješenje ispunjava zahtjevne propisane norme (dizajnersko rješenje Jadranke Hlupić s radnim pregačama za Lush).

Sasvim je neobičan dizajnerski proizvod Startas cipela dizajnera Maura Massarotta. Otkupom trgovačke markice Startas i redizajnom već postojećih teniskih cipela Startas, dizajner je redizajnirao i proizvod i simboličku vrijednost tih kultnih cipela. Umjesto novosti kao pretpostavke za modnu poruku, u dizajnerskom procesu napravljena je svojevrsna inverzija. Tako je taj “ostarjeli’’ proizvod izronio iz prostora “socijalističke memorije’’ poput citata, sačuvavši u sebi neopisivu značenjsku vitalnost. Upravo u uključivanju današnjeg pogleda na prošlost uz dodatak redizajna (vidljivog u mnoštvu novih šarenih uzoraka sa “šarenim’’ nazivima) krije se tajna uspješnog rezultata: semantički, značenjski sloj je ona prava vrijednost tog proizvoda. I modne i ideološke dimenzije jednog ready madea savladane su i redizajnirane na način stvaranja novog dizajna. Kao da moda potvrđuje da iznad svih dizajnerskih slojeva dolazi upravo onaj komunikacijski, gdje se čitaju sve vrijednosti vremena, današnjeg ili onog davno prošlog, podređenog današnjem trenutku.