Pretraži mrežu

Dizajn u gradu 2: Kazališni plakati

Eksplicitni sadržaji - Barbara Blasin, 2010. Gospoda Glembajevi – Ivan Picelj, 1984. Dundo Maroje – Vanja Cuculić, 2011. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, općine Blatuša – Mihajlo Arsovski, 1971. Ručni rad – Mirko Ilić, 1979.
Dizajn Barbare Blasin idejno se bavi konceptualnom umjetnosti. To se odražava na plakatu za predstavu "Eksplicitni sadržaji", koja je prvi dio trilogije kazališnog projekta "O zajedništvu". S jedne strane plakat je u crno-bijelom, monokromatskom formatu, no s druge strane dinamičnost plakata se očituje u predstavljanju individue muške i ženske siluete. Te siluete su podijeljene u šest redova, a u svakom redu se odvijaju specifične radnje s humorističnim zaokretom, poput evolucijskog puta čovjeka, „probijanja“ četvrtog zida i (su)odnosa muškog i ženskog roda. Na domišljat način su postavljena imena svih suradnika na predstavi, i to ispod linija po kojima te siluete zapravo hodaju. Individualizacija silueta kao pojedinca potaknuta je predstavom, u kojoj i publika i izvođači sami odlučuju o svom položaju u zajednici. Dvojni plakat za predstavu Muški-ženski/Ženske- muške, koja se zapravo sastojala od četiri verzije predstave: muška predstava za žensku publiku, muška predstava za mušku publiku, ženska predstava za mušku publiku i ženska predstava za žensku publiku. Crveno-siva verzija plakata se koristila za „muške” predstave, a sivo-crvena (prevalentno siva) za „ženske” predstave. Plakat je razdvojen i podijeljen na muško-ženski svijet da bi se oni međusobno mogli jasnije sagledati i bolje razumjeti. Barbara Blasin je osmislila takvo oblikovanje koje predstavlja višeslojnost pristupa problemu „muškog” i „ženskog” te je ta mnogostruka motrišta, koja se obrađuju u predstavama, predstavila motivom siluete ruske babuške (matrjoške) – niza lutaka jedne u drugoj. Motiv je stiliziran i u skladu je sa svedenim dizajnom plakata, a koristio se i kao logo predstave i projekta. Izvedene su tri verzije plakata: za pano koji sadrži oba plakata, zatim svaki plakat odvojeno te verzija plakata koja se stavljala u Zidne novine udruge Bacači Sjenki i tiskala za festivale (na kojima su predstavljene sve verzije predstave). Plakat prati izvedbenu specifičnost predstave otkrivajući sličnosti u muško-ženskim razlikama i razlike u žensko-muškim sličnostima. Medij plakata bio je sredstvo kroz koje je Picelj mogao lako provesti ideju multiplikacije umjetnosti, za koju se zalagao kroz EXAT 51 i ostvarivao korištenjem tehnike sitotiska. Osnovni motiv plakata za predstavu redatelja Petra Večeka "Gospoda Glembajevi" obilje je hrane na stolu, koje nakon pobližeg promatranja poprima zlokoban karakter – uz svježe povrće i boce vina, nalaze se ubijeni patka i zec te svinjska glava, simbolizirajući tako propadanje i raskol obitelji koji su posljedica brojnih skandala. Kompozicijski, svi Piceljevi plakati za Gavellu jednako su tretirani: preko crne pozadine plakata, u donjem dijelu postavljen je koloristički naglašen geometrijski element – isječak pravokutnika, dok se na samom dnu nalaze logo i natpis imena kazališta. U gornjem dijelu plakata nalazi se tekstualni sadržaj kazališnog djela koji je veličinom stupnjevan tako da najvećim slovima piše naziv predstave, iznad kojeg je srednjim slovima naveden autor književnog predloška te najmanjim slovima ime redatelja smješteno ispod naziva predstave. Poravnanje teksta provedeno je bez nekog univerzalnog pravila tako da naslov naočigled djeluje bez reda, međutim svi su tekstualni elementi povezani skladnom međusobnom ravnotežom. Srednji dio plakata sadrži ilustraciju osnovne misli predstave za koju je napravljen, tako osim već spomenutog obilja hrane na plakatu za "Gospodu Glembajeve", kod "Kapetana Olivera" pronalazimo niz papiga koje blijede, a koje u kontekstu djela znače pronalazak Sreće, do koje je protagonist došao tek pri svom nestajanju. Djelo "Prljave ruke" problematizira politički aktivnog intelektualca te osnovni motiv plakata čine razbacana slova, a kod predstave "Marija se bori s anđelima" osnovni motiv čini niz mjesečevih mijena ispod kojih je prikazan slijed jednakih ilustracija lampe u pogledu odozgo koje opisuju preživljavanje protagonistice, glumice bez posla koja se zamjerila režimu i za život zarađuje izrađujući lampe. Picelj pri dizajnu plakata za Gavellu ostaje vjeran svojim oblikovnim sredstvima – korištenju boja te umnožavanju osnovnih motiva – koje primjenjuje odmjereno i svjestan potrebe medija kojemu su namijenjeni, s jasnim naglaskom na vizualnu interpretaciju teme kazališnog djela. Dizajner Vanja Cuculić u svojim plakatima za Gradsko dramsko kazalište Gavella obično kombinira dva, najviše tri, manje ili više „obična“ motiva, koji zajedno tvore snažne, pamtljive slike. Te slike, dakako, uvijek predstavljaju dizajnerovo tumačenje naslova, predloška, predstave o kojoj je riječ, ali pritom treba imati na umu da kazališni plakat i značenja koja on vizualno artikulira ipak funkcioniraju relativno autonomno od sadržaja. Za doživjeti neki plakat nije od presudne važnosti detaljno poznavati dramski predložak, a još manje redateljevu interpretaciju istoga. Drugim riječima, uloga dizajnera nije da objasni predstavu, nego da nam da upečatljivu sliku koja će nas uvesti u nju. U slučaju plakata za komediju "Dundo Maroje", prema slavnom predlošku Marina Držića, Cuculićev dizajn nas suočava s dvije osnovne ideje, spojene u jednu – novac i požuda – i tako nas praktički uvodi u sam zaplet Držićeve komedije: Maro, sin Dunda Maroja, s dukatima koje mu je otac dao da izuči trgovački zanat u Italiji odlazi u Rim gdje ih rasipa po gostionicama i kupujući poklone kurtizani Lauri u koju je zaljubljen. U preklapanju tih dvaju motiva – zlatnika i vreće nalik muškom spolnom organu – postoji i jedna zanimljiva lingvistička podudarnost. U hrvatskome jeziku riječ „mošnja“, osim što anatomski označava skrotum, tradicionalno znači vrećicu u kojoj se drži novac. Slične dvosmislenosti pojavljuju se i u mnoštvu drugih Cuculićevih plakata za Gavellu, primjerice plakat "U ime novca" (2013.) s prerezanom kreditnom karticom kao sječivom giljotine, "Crne oči" (2011.) s nostalgičnim ruralnim drvenim plotom koji se transformira u groblje, ili "Lom" (2007.) koji se sugestivnim poistovjećivanjem motiva uglađenog odijevanja i maske KKK-a uključuje u Neilovu LaButeovu dramsku analizu kompleksnosti zla. Mihajlo Arsovski oblikovao je 1971. godine plakat "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", općine Blatuša za izvedbu u Teatru &TD. Plakat za predstavu odražava ironijski karakter drame koja kritizira tadašnji režim, istovremeno tematizirajući poziciju intelektualca u zabačenoj sredini. Kao simbol potonjeg javlja se fotomontaža poznatog Shakespearovog portreta izmijenjenog tako da je prikazan kako plače, dok je kritika režima implicirana kroz izvedbu okvira plakata koji se sastoji od nanizanih zvijezda petokraka. Crvene petokrake, simboli onodobnog režima, u ovom su slučaju izvedene u žovijalnim nijansama narančaste i roze te plakatu daju cirkuski i vašarski, a u konačnici i subverzivni karakter. Dizajnerski pristup Arsovskog općenito, pa i pri oblikovanju kazališnih plakata, karakterizira uporaba motiva iz popularne kulture, uz poigravanje reprezentacijskim i komunikacijskim konvencijama pojedinog medija – ne samo plakata kojeg izrađuje, već i konvencijama specifičnim za događaj koji se plakatom najavljuje. Čitljivost njegovih plakata ne počiva na strogo racionalnoj kompoziciji i jasnoći poruke. Upravno suprotno, plakati Arsovskog privlačili su pažnju vizualnom složenošću, navodeći na odgonetanje poruke kao da se radi o rebusu, što je i doslovno slučaj na plakatu za predstavu Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi. Slike su tretirane kao slova, a slova (tipografija) ikonički. Arsovski je bio dugogodišnji suradnik Teatra &TD za koji je oblikovao brojne aspekte vizualnog identiteta – od zaštitnog znaka, plakata i ulaznica za predstave do unutarnjeg uređenja samog kazališta. Neke je skupine plakata zbog zajedničkih svojstava moguće grupirati. Jedna takva grupa jest ona nastala za Teatar &TD između 1966. i 1969. godine, unutar koje se mogu istaknuti brojne sličnosti. Osnovna je ponešto neuobičajeni format – radi se o vodoravno položenim plakatima dimenzija 30 x 65 cm. Oblikovani su poigravanjem tipografijom i bojama koje nisu uparene na osnovu komplementarnosti. Osim toga, na nekim plakatima prisutna je razigrana, ali strukturirana kompozicija elemenata (pr. za predstavu "Palača"). Slično se može reći i za plakate rađene u periodu između 1971. i 1973. godine. Oni također imaju istovjetne dimenzije i format, a, osim toga, karakteristično ih povezuje i korištenje isključivo crne i bijele boje. Preciznije, pozadina je crna, a tipografski oblikovan tekst je bijele boje. Kompozicija plakata je neujednačena, no ispravnije bi to bilo nazvati dosljednom neujednačenošću, budući da proizlazi iz slobodnog i ludičkog baratanja tipografijom kao temeljnim oblikovnim elementom koji se svjesno koristi tako da se prisili promatrača da plakatu posveti više pažnje od usputnog pogleda. Mirko Ilić oblikovao je 1979. godine plakat za predstavu "Ručni rad" Jean-Claude Danauda, izvedenu u Teatru &TD (premijera 13. siječnja 1980.). Komad, napisan 1977. godine, kroz crno-humorni tekst tematizira patrijarhalnost, nasilje nad ženama u vezama i brakovima, te antagonizme muško-ženskih odnosa. Prevoditeljica Višnja Machiedo Danaudove likove naziva „marionetski burlesknima“ te zaplet komada pozicionira između satire i farse. Dizajn plakata za predstavu na tragu je njenih opaski: Ilić je plakat oblikovao tako da podsjeća na nekadašnje igračke tiskane u časopisima, papirnate lutke koje je bilo potrebno izrezati te zatim odjenuti u pripadajuće papirnate kostime. Međutim, Ilićeve su lutke gotovo poput marioneta, udova povezanih koncem kojim, naravno, upravlja muška ruka. Tematiku komada naglašava Ilićevo pervertiranje dječje igračke koja u ovoj izvedbi prikazuje nago žensko tijelo a odabir odjeće svodi se na kostim domaćice ili zavodnice. Ovakvo rješenje karakteristično je za Ilića koji se od najranijih radova nije libio političnosti i društvene kritičnosti, dok s druge strane slojevitost ugrađenih značenja pokazuje dubinu shvaćanja načina na koji kultura utječe i oblikuje društvo. Naime, osim što kroz ironiju kritizira muški doživljaj žene kao pokretne lutkice koju on sastavlja prema svom ukusu i potrebama, također – evocirajući, u suštini, dječju igračku koja je često dolazila uz popularne časopise – ogoljava i upućuje na način kako se u društvu neprimjetno i naoko nevino perpetuiraju i reproduciraju rodni stereotipi. "U čitavoj seriji plakata za Teatar &TD s kraja 70-ih i početka 80-ih godina, gdje je na tim zadacima naslijedio “klasike” hrvatskog grafičkog dizajna Mihajla Arsovskog i Borisa Bućana te njemu generacijski nešto bližeg Željka Borčića, jasno su uočljive iste karakteristike, otvorenost promjenama, žudnja za osvajanjem novih tehnika i pristupa. Za razliku od stilski konzistentnijeg rada za Satiričko kazalište Jazavac, zasnovanog na prepoznatljivoj ilustraciji, u dizajnu za &TD Ilić vjerojatno osjeća svojevrsnu odgovornost spram kontinuiteta dizajnerske inovacije koju je taj kulturni prostor odnjegovao pa tamo isprobava sve — od crteža tušem do kolaža i fotografije, preuzimanja gotovih predložaka (Kralj Gordogan), tipografskih kompozicija (Ljubav u koroti) pa do, u slučaju plakata za Bourekovog Hamleta, svojevrsne stilske aproprijacije, uživljavanja u Bourekov crtački stil do te mjere da su mnogi mislili kako je sam Bourek autor ilustracije koju je Ilić samo dizajnerski 'zapakirao'." – M. Golub i D. Kršić, Mirko Ilić: Trenutak pred katastrofu, katalog izložbe, izd. Lazareti – kreativna četvrt Dubrovnika, 2019.
▶
  • Eksplicitni sadržaji - Barbara Blasin, 2010.

    tekst: Zvonimir Bešlić i Hana Juranović

  • Gospoda Glembajevi – Ivan Picelj, 1984.

    tekst: Monika Džakić

  • Dundo Maroje – Vanja Cuculić, 2011.

    tekst: Marko Golub

  • Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, općine Blatuša – Mihajlo Arsovski, 1971.

    tekst: Matija Prica

  • Ručni rad – Mirko Ilić, 1979.

    tekst: Koraljka Vlajo i Matija Prica