Hrabri dizajn u „Gorici“
tekst: Alira Hrabar Oremović
Tomislav Hrabar – Hrabri još je jedan u nizu „neprepoznatih“ hrvatskih dizajnera koji je svojim djelovanjem na polju industrijskog dizajna obilježio jedan segment hrvatske povijesti dizajna – dizajn posuđa. Poput većine dizajnera stasalih 70-ih u svojem je djelovanju neumorno eksperimentirao, a kod njega kao i kod njegovih kolega koji su djelovali u industrijskom okruženju, prisutan je zarazni entuzijazam i istinski poriv za unapređenjem struke što će nerijetko rezultirati ne samo dobrim dizajnom, nego i poboljšanjima proizvodnog procesa, odličnim prodajnim rezultatima i konačno, prepoznatljivošću proizvoda kako na hrvatskom, odnosno jugoslavenskom tržištu, tako i na vanjskim tržištima.
Rođen je u Zagrebu 1950. godine. Početkom 1970. godine zapošljava se kao kreator u keramičkom odjelu poduzeća Osvit da bi krajem godine započeo rad u tvornici Gorica na radnom mjestu dekoratera u Odjelu dekora i sitotiska. U to vrijeme u Gorici je na poziciji kreatora preslikača za posuđe, zaposlen Dalibor Stejskal – akademski slikar i dizajner češkog porijekla koji je karijeru u Hrvatskoj započeo u tvornici Jugokeramika. Godine 1975. Stejskal se odlučuje vratiti u Prag, a po prirodi znatiželjnog i radišnog Hrabara preporučuje za svojeg nasljednika.
Posao kreatora preslikača bio je osmisliti i nacrtati dekor, razraditi ga u nekoliko boja te prezentirati prodajnom timu. Za prezentaciju bi Hrabri obično pripremio nekoliko dekora u raznim varijacijama boja. Izabrani dekor bi potom prilagodio različitim veličinama posuđa, odnosno postojećim garniturama. Uz oblikovanje preslikača radio je reprofotografiju (povećanja i smanjenja dekora, grafičke filmove odnosno separaciju boja i sl.) te pripremu sita za sitotisak.
Godine 1977. u novoj tvornici u Dugom Selu, Hrabri pokreće Dizajn odjel s Tomislavom Tonićem, dizajnerom oblika. Odjel je bio smješten unutar OOUR-a za proizvodnju posuđa, bio je nadređen Odjelu dekora i sitotiska, ali pod direktnom ingerencijom direktora Razvoja, inženjera Rudelića. Dizajn odjel bio je i generator mnogih inicijativa u pogledu razvoja u svim segmentima poduzeća: pokreće ankete u sklopu istraživanja tržišta koje prethodi plasmanu novih proizvoda; predlaže osnivanje službe vlastitog marketinga; sudjeluje u izradi projekta za proširenje i izgradnju novog prostora za odjel dizajna; pokreće Odjel za reprofotografiju i pripremu sita za sitotisak; potiče izgradnju prostora za novi Odjel dekora i sitotiska.
Uz dva dizajnera Odjel zapošljava reprofotografa na izradi grafičkih filmova i pripremi sita, zatim radnika na pripremama za sitotisak, dizajnera ambalaže, a s vremenom mu je dodijeljen i inženjer kemije s dvije laborantice koji usko surađuju s Hrabrim na razvoju boja i pasta za izradu preslikača. Nakon 1977. Hrabri postaje dizajner boja i dekora, a najuže su mu ingerencije bile osmišljavanje dekora i njihovih varijacija u različitim kombinacijama boja; izbor boja te definiranje odnosa boja i dekora na osnovu provedenih anketa o subjektivnoj harmoniji boja koje je prakticirao; kreiranje boja odnosno emajla te tehnološko-tehnički nadzor rada Odjela dekora i sitotiska u emajlirnici. Hrabri je široko uronio i u kompletnu proizvodnju, njene tehničko-tehnološke procese, a često i sudjelovao u prodajno-marketinškim aktivnostima. Tijesno surađujući s Tomislavom Tonićem Hrabri je nerijetko konstruktivnim savjetima i idejama sudjelovao u kreiranju oblika nekog posuđa, a jedan od važnijih primjera njihovog timskog rada je oblik džezve za kavu koji je bio izrazito popularan i van naših granica, tako da su se nakon nekog vremena pojavile i vrlo slične inačice kod raznih proizvođača posuđa.
Džezva za kavu s dekorom Plamen značajna je po tome što je na njen donji dio apliciran dekor u tehnici direktnog sitotiska što se do tada smatralo nemogućim budući da se u toj tehnici tiskalo samo na valjkaste forme. Hrabri je predložio izradu kućnog aparata pomoću kojega bi to bilo moguće. To je rješenje omogućilo direktni tisak dekora na donji dio džezve, a Plamen je bio među prvim tako otisnutim dekorima.
Godine 1975. Gorica se našla u nezavidnoj situaciji s punim skladištima posuđa ukrašenog cvjetnim motivima kojih su se zasitila domaća i inozemna tržišta. Hrabri je osmislio minimalistički dekor koji je nastao grebanjem drugog pokrivnog sloja čime se uštedjelo na broju operacija jer je dokinuto posebno pečenje za dekor. Nakon prvog pečenja temeljnog sloja ili grundta, koji je najčešće crn/taman jer mora biti pokrivan, nanosi se drugi sloj emajla koji se prvo suši pa se prije drugog pečenja grebe. Potom se na posudu nanosi treći transparentni sloj ili majolika koji se ponovo peče. Taj transparentni sloj ujedno polučuje i dodatne efekte na površini posude svojim neujednačenim prianjanjem tako da je na nekim mjestima tamniji, a drugdje svjetliji. Dakle, dekor je dobiven grebanjem – ono što vidimo nije boja već podloga ili grundt. Sam ornament sastojao se od dvije crne linije – tanje i deblje, čija je širina i razmak u omjeru zlatnog reza. U prvoj se inačici grebalo pomoću uređaja koji se vrtio poput kola, a pored kojega je bila fiksirana metalna poluga s oblikovanim vrškom koji je na sebi nosio elastične čelične limove koji su grecali emajl. Ova je Hrabrova tehnološka inovacija GORICI osigurala povratak na europsko i svjetska tržišta, posebno američko.
Jedan od popularnijih dekora na tržištu bio je Relja koji je u raznim tehnikama apliciran na također popularnu kolekciju posuđa Morana. Dekor je specifičan po tome što je njegov osnovni element namjerno nesimetrično montiran tako da se njegova lijeva strana razlikuje od desne, a gornja od donje. Osnovni element je uvijek iste veličine. Pri promjeni veličine posude dekor se nije proporcionalno uvećavao već mu je dodavano nekoliko osnovnih elemenata po širini i visini tako da je bio primjenjiv za aplikaciju na manje i veće površine polučivši uvijek drugačiju igru.
Takozvani reljefni dekor još je jedna inovacija proizašla iz Hrabrovog eksperimentiranja smjesama i pigmentima. Već spomenuti dekor Relja aplicirao je u tehnici sitotiska na posuđe te time kreirao skuplju inačicu kolekcije Morana u malim serijama koja je zadovoljavala potrebu za jedinstvenim, skupljim proizvodom na tržištu. Osim visoke cijene u proizvodnji uslijed većeg utroška boje, koja je trebala ostati ispupčena na površini posude, bio je zahtjevan i za otisnuti, a pečenje se odvijalo u četiri faze. Prvo se pekao temeljni sloj grundta, zatim jedan pokrivni sloj emajla na koji se aplicirao transparentni preslikač, koji bi se nakon sušenja ponovo pekao. U četvrtoj se fazi odvijalo pečenje završnog emajla odnosno majolike. Dakle, dekor se tiskao prije nanošenja, tj. ispod završnog sloja emajla odnosno majolike što je bilo jedinstveno u proizvodnji. Osim u crvenoj boji, dolazio je u kombinaciji smeđe i zelene majolike preko žute ili bijele podloge.
Hrabri je pokrenuo proizvodnju pasti za direktni sitotisak za potrebe Gorice. Paste, odnosno boje za dekor i za preslikače, izrađivao je bez upotrebe frita (vrsta stakla) po vlastitoj recepturi. Tako je stvorio određeni fond boja za svoje potrebe pa tvornica nije ovisila isključivo o uvoznim pastama. Također je kreirao i paste za reljefni dekor koje nije bilo moguće kupiti nigdje na tržištu. Pigmenti za paste su bili kućne Goričine proizvodnje, a inače su služili za izradu emajla.
Zbog inovativnih pristupa u osmišljavanju vizualnih i tehnoloških rješenja Gorica je u drugoj polovini 70-ih i početkom 80-ih prednjačila na jugoslavenskom te bila zapaženi proizvođač i na europskom tržištu posuđa i emajla. Hrabri je pak prednjačio u istraživanjima tehnika i materijala što mu je osiguralo određenu autonomiju. Od 1979. godine imao je pravo prema vlastitoj procjeni pustiti do 5.000 primjeraka proizvoda s novim dekorom u proizvodnju. Bio je to način da se ispita tržište, njegova pozitivna ili negativna reakcija na plasirani dekor. Hrabrovi su dekori bili zapaženi na međunarodnim sajmovima posuđa, prihvaćeni na našem i inozemnim tržištima, a neki poput dekora Ili posebno dobro prodavani u Americi. Zacrtao je novi smjer u oblikovanju boja i dekora koji je predstavljao vidljiv odmak od postojeće Stejskalove estetike, dajući im prepoznatljiv likovni pečat. U svojem je radu primjenjivao razne tehnike: klasični sitotisak, direktni i reljefni sitotisak, grecanje i struganje emajla limovima i čeličnim četkama ili pak slikanje kistom po posuđu što se dosta često primjenjivalo u dekoriranju porculanskih proizvoda, no nije baš bilo učestalo pri dekoriranju emajliranog posuđa.
-
Uvod
Sitotisak
-
Ne/mogućnost apliciranja dekora u tehnici direktnog tiska na konusne forme
Dekor "Plamen" na džezvi s bakelitnom drškom / direktni sitotisak na crveni emajl bijelom pastom, 1975.
-
Grebanjem (grecanjem) po emajlu do povratka na europsko tržište
Dekor dobiven grecanjem apliciran na kolekciju "Total elegant" / grecanje emajla, 1975.
-
Specifičnost dekora RELJA
Relja dekor, preslikač apliciran na kolekciju "Morana" / sitotisak; početak 1980-ih
-
Reljefni dekor
Relja dekor, preslikač apliciran na kolekciju "Rekord" / sitotisak; početak 1980-ih
-
Paste za preslikače
Dekor "Ili", konstrukcija; 1975.
- Zaključak