Pretraži mrežu

Dizajn u Gradu 1: Filmski plakati

Bravo maestro – Dalibor Martinis, 1978. Proboj – Mihajlo Arsovski, 1966. Ljubica – Nenad Pepeonik, 1978. Treća žena – Goran Trbuljak, 1997. Ko to tamo peva – Mirko Ilić, 1980.
Plakat za film "Bravo maestro" funkcionira kao imaginarna animirana sekvenca u kojoj protagonist filma, eponimni “Maestro”, biva spljeskan euforičnim aplauzom publike na vlastitom nastupu. Taj Martinisov vizualni geg vješto sažima temeljnu dramu ovog cjelovečernjeg igranog filma Rajka Grlića. Glavni lik filma, mladi siromašni skladatelj i boem kojeg glumi Rade Šerbedžija, slijedom okolnosti počne se naglo uspinjati na društvenoj ljestvici, ali dok se približava premijera njegove simfonijske opere, biva optužen za plagijat. Njegov vrtoglavi uspjeh ujedno mu je prokletstvo, a aplauz mu je smrtna kazna za njegovu moralnu degradaciju. Kao dizajner plakata, Martinis u svoju interpretaciju filma ipak unosi svoj karakteristični humor, ali i promišljanje samog medija plakata i njegovih konvencija. Dijeleći ga na dvije polovice, gornju i donju, u statični tiskani medij unosi dimenziju vremena, u ovom slučaju štoviše beskonačne petlje. Istovremeno, u ulogu “egzekutora” stavlja upravo promatrača — gigantske ruke u prvom planu pripadaju upravo gledatelju koji prisustvuje središnjem događaju njegove skladateljske karijere. Taj prvi plan poravnava se s planom u kojem se nalazi sam protagonist, drugim riječima “egzekucija” maestra omogućena je jednako slobodnim tretmanom ne samo vremena, nego i prostora u plakatu. Plakat je u potpunosti crno-bijeli, osim jednog crvenog detalja — maestrove leptir-mašne koju udarac ruku lansira u zrak. Sličan pristup “raskadriranja” plakata na dvije vremenske faze ili dvije kontrastirane situacije Dalibor Martinis koristi u nekoliko drugih filmskih plakata iz 70-ih i 80-ih godina, primjerice za filmove Samo jednom se ljubi (red. Rajko Grlić, 1981.), Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (red. Krsto Papić, 1974., nerealizirano), ali i nekoliko izložbenih plakata, uključujući plakat za izložbu Animacija – Zagrebačka škola crtanog filma (Galerija suvremene umjetnosti, 1974.) Plakat za western film "Proboj" jedan je od sedam filmskih plakata koje je Mihajlo Arsovski napravio za Kinematografe “Zagreb” 1966. godine, a na njemu se očituju neki od postupaka krakterističnih za pristup oblikovanju koji je Arsovski općenito imao. S jedne strane, grupu kauboja na konjima čine umnoženi istovjetni likovi koji tehnikom izvedbe i načinom oblikovanja rezoniraju postupak čest u pop artu, primjerice u djelima Andya Warhola. Pritom ne treba zaboraviti kako su kauboji upravo u tom vremenu bili ikone popularne kulture. Grupa kauboja izlazi iz filmskog platna, odnosno probija granice pravokutnika koji označava ekran. Na taj je način uspostavljena veza između vizualnog prikaza i naslova samog filma, pri čemu vizualno zrcali verbalno. Konvencije oba referentna medija time su poljuljane – u inače statičan plakat unesena je dimenzija vremena, tj. kretanja, dok motiv probijanja ekrana upućuje na prekoračenje fizičke granice filmskog medija koju predstavlja filmsko platno. Istovremeno, Arsovski umeće i sitnu podvalu. Naime, slova kojima je izveden naziv filma masivna su i zbijena toliko da se preklapaju te naslov vizualno negira značenje koje nosi. Takvi, gotovo neprimjetni subverzivni postupci i ironičan odnos karakteristični su i za ostatak opusa Arsovskog. Pritom dolazi i do obrtanja odnosa slike i teksta te se vizualni materijal slaže i tvori značenje po principu rebusa, dok slova i riječi imaju prvenstveno slikovni karakter. Kod Arsovskog čitljivost plakata ne počiva na strogo racionalnoj kompoziciji i jasnoći poruke. Upravo suprotno, njegovi plakati privlačili su pažnju vizualnom složenošću, navodeći na odgonetanje poruke. Poigravajući se uobičajenim kodovima i konvencijama, svojim radovima propitivao je sam proces komunikacije. Ovaj plakat rađen je za film Kreše Golika "Ljubica" iz 1978. godine. Jedan je u nizu plakata koje je Nenad Pepeonik dizajnirao za Filmoteku 16, filmsko poduzeće osnovano 1963. godine u Zagrebu s ciljem distribucije filmova na 16 mm vrpci, namijenjenih prikazivanju u školama i mjestima bez kino dvorana. Upravo za takve predstave rađeni su prigodni filmski plakati koji su uz uobičajene osnovne podatke o filmu sadržavali i opis radnje filma, a često i kratki kritički osvrt na predstavljeno djelo. Izduženim formatom (32x70 cm) i upotrebom boje (riječ je o uglavnom jednobojnim ili dvobojnim plakatima). Pepeonikovi plakati nadovezuju se na seriju plakata koju je za Filmoteku dizajnirao Marijan Jevšovar sedamdesetih godina, dok Pepeonik u svoje plakate uvodi i tipografiju kao važan element oblikovanja. "Treća žena" posljednje je dugometražno ostvarenje Zorana Tadića iz 1997. godine, redatelja koji je od svojih početaka vjeran filmskoj estetici i tradiciji trilera, krimića i drame, a kojemu su se u uspješnoj realizaciji te estetike u domaćem filmu – Ritam zločina (1981), Treći ključ (1983), San o ruži (1986), Čovjek koji je volio sprovode (1989), Orao (1991), Treća žena (1997) – pridružili Pavao Pavličić kao scenarist te Goran Trbuljak kao direktor fotografije koji je za njihovu prvu – Ritam zločina – i posljednju suradnju – Treća žena – dizajnirao i filmske špice te plakate. Film "Treća žena" kao predložak prati noir Carola Reeda iz 1949. godine Treći čovjek, no u ideji prikazivanja atmosfere Zagreba početkom ratnih 1990-ih, Tadić i Pavličić originalno su muške protagoniste zamijenili ženskima: Hela Martinić (Ena Begović) i Vera Kralj (Alma Prica), a sukobe i negativce prilagodili sredini i vremenu tematiziranima u filmu čime je postignut postmoderni komentar. Tu postmodernu poetiku komunikacije s filmskom tradicijom Trbuljak je prenio i u dizajn plakata u kojemu vizualno citira plakat filma Treći čovjek te mu zrcalno pridružuje rješenje za Treću ženu s minimalnim razlikovanjima u naznačenim scenarističkim promjenama – muška je silueta Trećeg čovjeka postala ženska, a bečka katedrala sv. Stjepana – zagrebačka, koje prati i zrcaljenje tipografske kompozicije s podacima o filmu. Ti postupci aproprijacije, (auto)referencijalnosti, (auto)ironije i propitivanja uloge autora prisutni su i u oblikovanju ostalih filmskih plakata s Trubljakovim potpisom: za Izgubljeni zavičaj (r. Ante Babaja, 1980) koristi dvije fotografije iz filma, a naglašavanjem grafičkih elemenata smješta ih u specifičan odnos i stvara novo značenje na razini koncepta koji vizualno sažima filmsku poruku kao što to radi i fotomontažom u oblikovanju plakata za film Vlakom prema jugu (r. Petar Krelja, 1981). Iako nije riječ o jedinstvenom i kontinuiranom vizualnom jeziku u području dizajna filmskih plakata, nego većinom o angažmanu vezanom uz filmove na kojima radi kao direktor fotografije, ti postupci u oblikovanju filmskih plakata objedinjeni kao konceptualne strategije predstavljaju nastavak dugogodišnje umjetničke poetike kojom se ne želi pokazati “ništa novo i originalno.” Film "Ko to tamo peva", redatelja Slobodana Šijana i scenarista Dušana Kovačevića izašao 1980. godine, crna je komedija apsurda koja je s vremenom stekla kultni status i smatra se jednim od najcjenjenijih jugoslavenskih filmova. Film je prikazan na festivalu u Cannesu 1981. godine u sklopu programa Un Certain Regard. Ilić je na plakatu filma "Ko to tamo peva" povezao sadržaj i formu kroz vizualne elemente ilustracije, stripa i filma. Prikazujući motiv autobusa koji se približava jasno je ocrtao temu i strukturu filma, čija je cjelokupna radnja vezana za autobus i protagoniste koji se našli u njemu ili se pojavili usput. U zadnjoj sličici autobus nestaje iz kadra te dobiva treću dimenziju pojavljujući se tlocrtno s prtljagom i osobnim stvarima putnika koje lete okolo otkrivajući rasplet filma. Iako je Ilićev plakat za ovaj film doživio prepoznavanje od struke, 1990.-ih godina je za DVD izdanje napravljen potpuno novi plakat vođen smjernicama marketinga izdavača. Svoju sklonost korištenju ilustracije kao osnovnog sredstva Ilić je pokazao na plakatu filma Crveni i crni (1985.) redatelja Miroslava Mikuljana gdje uz korištenje izražajne iustracije, čije boje proizlaze iz naziva filma, on intervenira i na samom naslovu. Dok je za kazališni plakat Teatra &td za predstavu Atest/Protest (1981.) koristio jedan motiv ograde koja je na mjestima razrezana, na plakatu za predstavu Kralj Gordogan (1980.) koristio je igraću kartu kroz koju je prožeo dodatne simbole koji se pojavljuju u predstavi, pokazujući tako spretnost kreiranja sažetih i bogatih narativa koji nadilaze ograničenja medija plakata.
▶
  • Bravo maestro – Dalibor Martinis, 1978.

    tekst: Marko Golub

  • Proboj – Mihajlo Arsovski, 1966.

    tekst: Matija Prica

  • Ljubica – Nenad Pepeonik, 1978.

    tekst: Koraljka Vlajo

  • Treća žena – Goran Trbuljak, 1997.

    tekst: Marija Perkec

  • Ko to tamo peva – Mirko Ilić, 1980.

    tekst: Monika Džakić