Scenografija za predstavu "Bossa Nova"
Zbirka:
Primijenjena umjetnost
Dizajn:
Boris Bakal, Tihomir Milovac
Period (godina):
1991.
Naručitelj:
Boris Bakal, Teatar očiglednih pojava
Mjesto izrade:
SKUC, Zagreb
Mjesto korištenja:
Zagreb, Podgorica, Osijek
Tipovi građe:
dekor, scenografija
Scenografiju za plesno-dramsku izvedbu "Bossa Nova" redatelja Borisa Bakala potpisuju ravnopravno Tihomir Milovac i Boris Bakal. Na njezinom osmišljavanju sudjelovali su i arhitekt i skulptor Nikola Šimunić te skladatelj i intermedijalni umjetnik Stanko Juzbašić, a dio izvedbe je proveo inžinjer i inovator Vatroslav Sušić.
U svom integralnom obliku korištena je samo u dvorani "Pauk" zagrebačkog SKUC-a (Studentskog kulturno umjetničkog centra) na Savi unutar studentskog doma "Stjepan Radić".
Dispozitiv gledališta je dio scenografije i proteže se u obliku potkove koja se nadovezuje na klasičnu pozornicu dvorane. Na samoj sceni bila je postavljena zakošena rampa koja se spuštala do najnižeg dijela dvorane koji je bio prekriven pijeskom debljine 7 cm, a u njemu su bila zakopana troja metalna vrata. Iznad pijeska na početku predstave visila su 5 balona u kojima su se nalazili glumci-plesači. Proscenij scene bio je zatvoren crnim zastorom, a iza njega se nalazila monumentalna platnena slika "nebeskog Jeruzalema" koju je na leđima, na samom početku predstave, dovlačio na scenu operni pjevač Joško Lešaja. Slika je bila namotana na za tu svrhu konstruiranom rolou, koji se (kontroliran oprugom) samostalno izvlačio ili uvlačio, ovisno o udaljenosti izvođača od zastora.
Po povlačenju Joška Lešaje nakon prologa, 5 balona se počelo postepeno spuštati na scenu i iz njega su izlazili glumci-plesači. Cijela konstrukcija vješanja i spuštanja balona (tipski meterološki baloni promjera 1 m, posebno prepreparirani za ovu priliku) bila je fleksibilna i skrivena u balonima tako da je davala dojam da baloni lebde.
Na rubovima scene bilo je postavljeno 5 školskih stolaca (tipski stolci hrvatskih škola iz tog razdoblja) na kojima su bile postavljene ledene kocke s toplinskim grijačima. Grijači su omogućavali da se u tijeku jednosatne predstave 5 ledenih kocaka otope.
Metalna vrata zakopana u pijesku sakrivala su elektronske slike (nalik slikama koje vidimo tijekom noćnog leta iznad gradskih aglomeracija), napravljenje od led dioda te su bile tako isprogramirane da daju dojam vozila koja se na "zemlji" kreću.
Na kraju predstave glumci-plesači su u pijesku ostavljali mehaničke plastične cvjetove koji su plesali na glazbu (Beatles, "Strawbery fields forever") umjesto njih.
Osim ovih osnovnih scenskih elemenata na sceni su korišteni jastuci punjeni perjem, mađioničarski krevet za nestajanje i drugi rekviziti.
Koncept predstave: Boris Bakal
Glazba predstave: Stanko Juzbašić
Glazbena suradnica: Alenka Bobinski
Dramaturgija predstave: Zina Kiseljak i Boris Bakal
Scenografija: Tihomir Milovac i Boris Bakal
Kostimografija: Romano Deker
Izrada scenografije: Tihomir Milovac, Boris Bakal, Vatroslav Sušić, Stanko Juzbašić te radionice kazališta &TD i HNK
Izvođači: Joško Lešaja, Jasen Jakić, Emil Matešić, Mirko Bogosavac, Saša Drviš i drugi
Tagovi:
• primijenjena umjetnost • kazalište