Već sredinom 60-ih, svega par godina nakon “službenog” početka dizajnerske karijere, Arsovski doseže krajnju točku prenaprezanja medija plakata radovima koje možemo tumačiti kao svojevrsnu točku loma unutar visoko-modernističke paradigme. Riječ je o dva gotovo monokromatska plakata. Prvi “bijelo na bijelom” plakat realiziran je za izložbu člana Gorgone Miljenka Horvata u Galeriji SC 1965., a druga, još radikalnija verzija, sljedeće, 1966., kao plakat za predstavu KASP-a, Komornog ansambla suvremenog plesa, kojega vodi Milana Broš, institucije koja je i sama veoma zaslužna za širenje modernističke atmosfere i eksperimentalne scene u Zagrebu.

Mogli bi se zapitati zašto je Arsovski u kratkom razmaku napravio dva plakata s naizgled istom ili sličnom idejom? Tih godina Arsovski će i u nizu malih plakata za Komornu pozornicu i Teatar &td također ispitivati mogućnosti niskog kontrasta i korištenja komplemantarnih boja sličnog intenziteta^[3] pa je radikalizacija provedbe inicijalne ideje vjerojatno jedan od razloga. Međutim, pažljiviji pogled na ta dva rada pokazuje da su konceptualno, pa stoga i svojom pozicijom i značenjem veoma različiti. Na plakatu za Horvata bijela verzalna slova Helvetice ispunjavaju površinu plakata. Nasilno neujednačeno spacioniranje radi poravnanja slova uz vertikalne rubove formata u sredini otvara prostor u kojem su sivom bojom otiskane minimalne informacije o mjestu i datumu održavanja izložbe. Prvi plakat tako stoji kao primjer najradikalnije visokomodernističke koncepcije ali još uvijek i svojevrsne autorske transpozicije povoda za plakat — Horvatovih vlastitih “bijelih slika”, izlaganih na izložbi u Galeriji SC, na kojima bijelom bojom ovlaš preslikava, maskira i negira figurativne kolažne motive u podlozi slike, odnosno, riječima Radoslava Putara iz teksta u katalogu izložbe, odbačene i zaboravljene “bivše stvari … uranja u bjeličasto svjetlo”.

Ono što je pola stoljeća bilo poznato u radikalnom slikarstvu (od Maljevičevog “Bijelog kvadrata na bijeloj podlozi” do Kristlove serije monokromnih “Pozitiva” i “Negativa”), Arsovski realizira u drugom mediju, baš onom u kojem se tradicionalno, a naročito u modernističkom periodu, naglašava i cijeni čitljivost. Ewa Wroblewska-Trochimiuk u knjizi Umjetnost na marginama: hrvatski politički plakat u 19. i 20. stoljeću (Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb 2019.) te plakate naziva ikonoklastičkim “slikama bez slike”, a u nekoj globalnoj povijesti dizajna ne bi trebalo biti nevažno da su “bijeli plakati” Arsovskog realizirani nekoliko godina prije nego što je 1968. britanski pop-artist Richard Hamilton dizajnirao deveti studijski album The Beatlesa s potpuno bijelom omotnicom (zbog koje se kasnije na taj album referira kao The White Album).

- Dejan Kršić, "Slike bez slika - "bijeli" plakati Mihajla Arsovskog