Studio za industrijsko oblikovanje (SIO) osnovan je 1956. godine pri Udruženju likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti te predstavlja svojevrsnu konkretizaciju težnji koje su nešto prije bile iskazane formiranjem Sekcije za industrijsko oblikovanje pri istoj krovnoj instituciji (1951.). Neki od njegovih istaknutijih članova i osnivača bili su V. Richter, Z. Radić, M. Antonini, Z. Bregovac, V. Frigić te Boris Babić, dok je ukupno SIO brojao 28 članova, među kojima su bili arhitekti, keramičari, slikari, kipari te dizajneri tekstila. Temeljna zadaća Studija bila je s jedne strane promocija dizajna i pokušaj njegove institucionalizacije kao autonomne discipline, dok se s druge strane nastojala prezentirati važnost dobro dizajniranog proizvoda za razvoj čovjekove društvene sredine te samim time važnost sustavnog uključivanja dizajna, tj. dizajnera u industrijsku proizvodnju. Shvaćajući samoupravni socijalizam kao sustav u kojem je takve težnje moguće ostvariti, nastoji se povezati i potaknuti na suradnju sve aktere – proizvođače, trgovce te stanovnike. Tome odgovara i činjenica da je Studio među svoje aktivnosti, osim navedenih, ubrajao i rad na afirmaciji umjetničke avangarde, umjetničko obrazovanje široke publike te nastojanje da se unaprijedi kultura življenja kako bi ostvarilo ono što exatovci u svom manifestu nazivaju „nova plastična sredina“. Članovi Studija bili su aktivni i kao praktičari te su ostvarili jedan od ponajvećih uspjeha jugoslavenskog dizajna uopće, osvojivši srebrnu medalju (ali i prvu nagradu publike) 1957. godine, na XI. Milanskom trijenalu industrijskog oblikovanja, za projekt uređenja stambene jedinice.