Mirko Rački hrvatski je slikar i grafičar, rođen 1879. godine u Novom Marofu. U Zagrebu 1898. godine završava Učiteljsku školu, a nakon toga u Beču upisuje privatnu umjetničku školu Heinricha Strehblowa, koju pohađa od 1901. do 1903. godine. U Pragu od 1903. do 1905. godine studira na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi profesora V. Bukovca, 1906. godine vraća se u Beč gdje godinu dana studira u klasi profesora W. Ungera. Nakon toga boravi u Münchenu i Genevi, prije konačnog povratka u Zagreb, 1920. godine. Bio je član grupe umjetnika okupljenih oko društva Medulić. Po završetku Drugog svjetskog rata, 1946. godine postaje ravnateljem Moderne galerije u Zagrebu. Glavnina njegova stvaralačkog opusa otpada na slikarstvo, no neki od prvih radova s kojima je potvrdio umjetničku kvalitetu te postigao reputaciju bili su iz domene primijenjene umjetnosti te ilustracije – najprije je 1912. i 1913. oslikao veliku čitaonicu bivše Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, a nešto kasnije napravio je i je ciklus ilustracija za Danteovu „Božansku komediju“ koji je od njega naručio Izidor Kršnjavi (1919.). U domeni grafičkog oblikovanja Rački je osim toga napravio i manji broj plakata, mahom za umjetničke izložbe suvremenika te društva Medulić čiji je bio član. Za svoje umjetničko djelovanje dobio je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo, 1966. godine. Od 1980. živi u Splitu, gdje je i preminuo 1982. godine.
