Mirko Ilić (Bijeljina, 1956.) završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu koju je pohađao od 1972. do 1976. Svoju prvu ilustraciju objavljuje već 1973. u Omladinskom tjedniku, a pred kraj školovanja honorarno radi i u Zagreb filmu. U jesen 1976. postaje urednikom stripa i ilustracije omladinskog časopisa Polet, a sa skupinom istomišljenika 1977. suosniva strip grupu Novi kvadrat. U prosincu iste godine održana mu je i prva izložba u Galeriji SC u Zagrebu, na čijem otvorenju sviraju Pankrti i Azra – Rock'n'roll iz šume Striborove, rana inkarnacija bendova Azra i Film. Od 1978. do 1985. surađivat će kao ilustrator u magazinu Start, a 1979. počinje i njegova višegodišnja dizajnerska suradnja s Teatrom &TD u Zagrebu, čime praktički nasljeđuje neke od najvećih imena hrvatskog grafičkog dizajna - Mihajla Arsovskog, Borisa Bućana i Željka Borčića.

Godine 1979. grafički oblikuje prvu LP ploču Prljavog kazališta, iduće godine i album Doživjeti stotu Bijelog Dugmeta, a do polovice 80-ih dizajnirat će i omotnice za Arsena Dedića, Film, Zanu, Leb i Sol, Srebrna krila, Nove Fosile, Splitski festival itd. Suradnju s političkim tjednikom Danas započinje 1982. godine, za koji je zajedno s fotografom Lukom Mjedom, a pod firmom Studio SLS (Sporo, loše, skupo) do 1985. dizajnirao više od 150 naslovnica. Iste godine započeo je i suradnju s uglednim talijanskim političkim tjednikom Panorama.

Godine 1986. dolazi u Sjedinjene države gdje radi kao ilustrator za mnoge od najvažnijih američkih i svjetskih magazina i novina. U prvoj godini rada u SAD-u objavio je više od 200 ilustracija te mu je već 1997. posvećen tekst u časopisu Graphis. Time Magazine ga 1991. imenuje art direktorom zaduženim za svoja međunarodna izdanja. Kao art direktor Timea realizirao je niz ikoničkih naslovnica za neke od kojih je primio prestižne međunarodne nagrade, ali tamo se ne zadržava dugo te 1992. postaje art direktor Op-Ed stranica New York Timesa. S Alejandrom Arceom  1993. osniva studio za dizajn i ilustraciju, 3D grafiku i animaciju Oko&Mano, a dvije godine kasnije samostalno osniva Mirko Ilić Corp, studio za grafički dizajn i 3-D računalnu grafiku i filmske špice.

Do 1996. potpuno prestaje rukom crtati ilustracije te se u potpunosti oslanja na računalnu grafiku što će trajati još desetak godina. Njegova tvrtka radi dizajn za naručitelje u rasponu od neprofitnih organizacija do luksuznih ugostiteljskih tvrtki, a posebno je prepoznatljiva po snažnim vizualnim konceptima. Početkom 2000-ih počinje realizirati i knjige na različite teme povezane s grafičkim dizajnom. Tako zajedno sa Stevenom Hellerom suautor je deset knjiga, uključujući Genius Moves: 100 Icons of Graphic Design (2001.), Handwritten (2004.), The Anatomy of Design (2006.), Stop Think Go Do (2012.), Lettering Large (2013.) i Presenting Shakespeare (2015.). S Miltonom Glaserom objavio je knjigu The Design of Dissent (2005.) koja će 2017. dobiti i prošireno i dopunjeno izdanje.

U 2000-ima češće je prisutan u Hrvatskoj, sudjeluje na različitim izložbama, član je žirija za neke od najvažnijih dizajnerskih manifestacija (Zgraf, Izložba hrvatskog dizajna) ili dizajnira za ovdašnje klijente. Tako 2001. radi na redizajnu Večernjeg lista, a 2003. realizira redizajn Slobodne Dalmacije. U Muzeju istorije Jugoslavije 2005. mu je održana retrospektiva koju je posjetilo preko 10000 ljudi. U Zagrebu mu 2008. izlazi monografija autora Dejana Kršića pod naslovom Mirko Ilić – Strip, ilustracija, dizajn, multimedija 1975-2007. Dopunjena verzija knjige, prerađena za internacionalno tržite izlazi 2012. pod naslovom Mirko Ilić – Fist to Face, a izdaje ju nakladnička kuća Print. Za svoj rad dobio je brojne nagrade, uključujući one Society of Illustrators, Society of Publication Designers, Art Directors Club, I.D. Magazine, Society of Newspaper Design te brojnih drugih. Radovi su mu zastupljeni u zbirkama institucija kao što su Smithsonian Museum, SFMOMA u San Franciscu, a MoMA u New Yorku u svojoj kolekciji ima 38 njegovih dizajnerskih djela. Držao je naprednu nastavu dizajna na Cooper Unionu s Miltonom Glaserom, a predaje ilustraciju studentima magistarskih School of Visual Arts u New Yorku. Također organizira i kurira izložbe te predaje širom svijeta. Najpoznatija od ovih izložbi je Tolerance Poster Show, koja je do danas postavljena 53 puta u 24 države.