Hinko Juhn hrvatski je umjetnik, keramičar, medaljer i dekorater interijera, rođen 1891. u Podgoraču. Godine 1907. završio je srednju Obrtnu školu, nakon čega upisuje Višu školu za umjetnosti i obrt. Tamo diplomira 1911. godine u klasi Roberta Frangeša Mihanovića. Već naredne godine odlazi na usavršavanje u Firencu, a po povratku u Zagreb počinje se baviti keramikom. Radi stjecanja formalne naobrazbe u tom području, 1918. upisuje studije keramike u Teplicama u Češkoj. Obrazovanje i usavršavanje nastavlja najprije u Dresdenu, a potom i u Beču. Godine 1921. vraća se u Zagreb te kao prvi formalno školovani keramičar te dobiva mjesto voditelja odsjeka keramike na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje se zadržava od 1921. do 1924. godine. Te godine prelazi u Obrtnu školu na poziciju stručnog te kasnije predmetnog učitelja keramike, a tamo se zadržava do smrti 1940. godine. Kao pedagog baštinio je moderne ideje o učenju kroz rad i eksperiment te je odgojio prvu generaciju keramičarki, od kojih su neke kasnije imale zapažene karijere (Stella Skopal, Blanka Dužanec). U keramici izrađuje skulpture, ali i djela primijenjene umjetnosti, pri tom se vodeći stavom kako umjetnost mora biti korisna i lijepa. Osim keramikom bavi se i medaljarstvom te dekoracijom interijera, a radi i djela javne namjene. Među ostalim, s B. Dužanec izradio je i keramički friz u jugoslavenskom paviljonu za Svjetsku izložbu u Barceloni 1929. godine. Pored niza domaćih i međunarodnih skupnih i samostalnih nastupa, izlagao je i na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. godine, gdje je dobio drugu nagradu u klasi keramike. Također, 1916. godine jedan je od supokretača Proljetnog salona, na kojem je i izlagao, prisutan je bio i na izložbama društva „Djelo“ (1927.). Hinko Juhn preminuo je u Zagrebu 1940. godine. Nakon smrti dobio je spomen sobu u Zavičajnom muzeju Našice, dok je osnovna škola u njegovu rodnu mjestu dobila naziv po njemu.